- Vi o tome pričate kao da idem u grad na kavu, pa nije to samo tako.
- Zašto uvijek sve mora biti jednostavno, to je najlakše. Probaj se suočiti s nečim kompliciranijem u životu - rekla je Višnja poznata po filozofiranju.
- Ti bi kao išla.
- Kao prvo, meni se nikako ne može svidjeti nogometaš. Vjerojatno ograničen i polupismen.
- Evo vidiš je. Nego? Ti ćeš sebi sigurno naći nekog filozofa duge, masne kose i ofucanih cipela.
- Daj dosta vas dvije - viknula je Ana.
- Kad misliš da nije takav - nastavila je Višnja - onda idi, upoznaj ga.
- Ajd' dobro.Idem.
Idem, pa šta bude. Neću se ja natezati tu s njima. Ispadam nekakva strašljiva i stidljiva djevojčica.
Kafićem se prolomio vrisak i pljesak.
- Putuješ prekosutra navečer, busom. Rano ujutro si tamo. Soba je rezervirana, a navečer u istom hotelu je večera. Sutra te dolazimo spakirati - kao napamet izgovorila je Maja.
Isuse Bože, u šta sam se uvalila.
U deset ujutro, kako su rekle, stigle su sve četiri. Pet ako računamo Lanicu. Dok smo pile kavu Branka je počela.
- I, jesi konačno svjesna kamo ideš?
- Kamo ideš? - upitala je mama koja se vrzmala po kuhinji.
- Idem u Split na dva dana.
- Molim!? Kakav Split? Šta ćeš u Splitu?
- Dobila sam za rođendan od cura, znaš ono iz novina kad večeraju s poznatima. E, pa ja ću večerati s Marinom Bulićem.
- Svašta. I za ta dva dana ćeš ići u Split. Bolje uči. Zar ti nemaš ispit sad za koji dan?
Odgovora me spasio tata koji je upravo ušao.
- Bog cure. Kako ste?
- Je l' ti čuješ da ona ide u Split na dva dana - mama ga je brzo obavijstila.
- Kakav Split? Zbog dva dana ćeš putovati cijelu noć? To ti je bezveze.
- Pa koliko smo puta išli na utakmicu i isti se dan vratili?
- Je. Al' bilo nas je puno, ali ti sama...
- I ja kažem - mama je jedva dočekala - svašta vama mladima padne na pamet. Pa di bi ja u tvojim godinama smjela sama na tako daleki put.
- Tata, idem na večeru s Marinom Bulićem.
- Molim!? Pa naravno kćeri, pa to je super. Takva se prilika ne propušta. Šta ti znaš stara?
Ko da je Split ne znam kako daleko. Da ide na neko hodočašće s crkvom, ne bi se bunila. Otkud to Veronika?
Cure su se smijale, mama je odmahivala rukom, a ja sam mu objasnila kako je do toga došlo.
- Dobro. Ovako mu reci - počeo je ozbiljno tata - On bi sigurno bio bolji kao zadnji lijevi. Potrebniji je tamo. Ovaj je užasan. A kad se korneri izvode, on mora biti...
- Halo! - prekinula sam ga - Pa ne mogu ja to njemu govoriti!
- Ne, ne. Ti reci da sam ja reko.
- Dobro. ustvari, najbolje da ti ideš sa mnom.
- Mogao bi.
- Šala, naravno. Idemo mi u moju sobu. Mama ajd' ti malo pričuvaj Lanu.
- Dajte mi dijete. Šta će od vas naučiti. Ništa pametno.
- Prvo garderoba - rekla je Branka čim smo ušli u moju sobu.
četvrtak, 21. siječnja 2010.
srijeda, 20. siječnja 2010.
NE MOGU VJEROVATI /3/
I tako ona ode, ali već bude kraj prvog poluvremena. Dobro, bar drugo gledamo u miru. dok se ne posvađamo između sebe. Počnu me i oni zezati za Marina, kako uopće i nije tako dobar igrač kakvm ga svi prikazuju, kako baš i nije tako zgodan koliko ja pričam itd. A baš je zgodan. Stvarno je frajer. Nikad nisam na zid ljepila postere glumaca i pjevača, ni sa 14 godina, ali i sad na zidu imam nekoliko postera Marina. Ne znam kako da vam objasnim, nije to zaljubljenost, jednostavno mu se divim. Dobro, da budem potpuno iskrena, nije da nisam zamišljala kako bih bila sretna da sam na mjestu onih djevojaka (vjerojatno manekenki) na slikama u novinama. Ali brzo bi se vratila u stvarnost shvativši da je to samo gubljenje vremena. Ne znam događa li se to vama, ali ja stalno nešto zamišljam. Nekad se pitam jeli to neki psihički poremećaj. Jer svaki put kad netko kaže nešto neobično ili smiješno, ili kad ja tako nešto kažem ili pomislim, automatski mi se u glavi stvori projekcija tog događaja. I onda mi obavezno netko maše rukom ispred očiju; halo, gdje si ti ili šta si se zamislila? Ma ništa, ništa, odgovarala bi. A i ne slute što se iza tog pogleda u prazno upravo dogodilo. Ma nije to nikakav poremećaj. Ja jednostavno imam bujnu maštu koja svaki dan sve više buja.
E da, neki dan je bio moj rođendan. Dvadeset drugi. Dvadeset drugi. Dva, dva. Te dvije iste znamenke zvučale su mi nekako čudno značajno. Slavili smo kao i sve drugo u kafiću. Cijelo se društvo okupilo, bilo je super. Cure su mi zadnje predale svoj poklon. Bila je to bijela koverta. Svi su se okupili oko mene čekajući svečano otvaranje. Nekako su se zagonetno smiješile. Ništa mi nije bilo jasno.
- Nećete mi valjda pokloniti novac?
Izvadila sam papir i počela čitati: Draga gospođice Veronika. Zadovoljstvo nam je obavijestiti vas da je upravo vaša prijavnica izabrana među brojnim pristiglim za našu rubriku Večera s poznatima. Čestitamo! Osvojili ste večeru s nogometašem Hajduka, Marinom Bulićem.
Ispustila sam papir iz ruku.
- Nema šanse - samo sam to uspjela reći.
Svi su šutjeli, takvu reakciju nisu očekivali. Maja se nakon par sekundi počela smijati, a onda su joj se svi pridružili.
- Šta nema šanse? Šta je tebi? - pitala je Branka.
- Ništa mi nije, samo ne pada mi na pamet da idem u Split. Otkud vam uopće ta ideja, pa na to se prijavljuju samo klinke.
- Uopće nije istina - rekla je Ana - ti to očito nikad nisi ni gledala ni čitala.
- Ma ne zanima me - u tom trenutku sam stvarno bila ljuta.
- Uplašila se - pametno je zaključio Marko.
- Čega? - upitala sam ga.
- Šta ja znam. Šta ti je onda? - pitao je.
- Ništa, glupo mi je to -rekla sam. Oni će meni određivati kamo ću ja ići.
- To uopće nije glupo. Je l' ti on najdraži igrač ili nije? Je l' bi ga voljeti upoznati ili ne? - komnetirala je Višnja - Šta sad izmišljaš?
- Ma nemojte me krivo shvatiti, jako sma vam zahvalna. Ideja vam je odlična, nisam ni sumnjala. Samo sam u šoku. Bez obzira koliko ga volim, nisam sigurna da ga želim osobno upoznati. Bojim se da bi se mogla razočarati. - počela sam se opravdavati ozbiljnim tonom.
- Ma daj, gluposti - rekla je Branka - pa ne ideš se udati za njega. Ideš se zabaviti. uvijek si voljela izazove, šta se sad odjednom bojiš prihvatiti ga.
- Razmisliti ću.
- Nemaš ti kad razmišljati, večera je za tri dana - viknula je Maja.
- Molim!? Ma niste normalni. Ne mogu. Imam ispit, nemam šta obući, mama će mi poludjeti...
- Daj prestani izmišljati - rekla je Maja.
E da, neki dan je bio moj rođendan. Dvadeset drugi. Dvadeset drugi. Dva, dva. Te dvije iste znamenke zvučale su mi nekako čudno značajno. Slavili smo kao i sve drugo u kafiću. Cijelo se društvo okupilo, bilo je super. Cure su mi zadnje predale svoj poklon. Bila je to bijela koverta. Svi su se okupili oko mene čekajući svečano otvaranje. Nekako su se zagonetno smiješile. Ništa mi nije bilo jasno.
- Nećete mi valjda pokloniti novac?
Izvadila sam papir i počela čitati: Draga gospođice Veronika. Zadovoljstvo nam je obavijestiti vas da je upravo vaša prijavnica izabrana među brojnim pristiglim za našu rubriku Večera s poznatima. Čestitamo! Osvojili ste večeru s nogometašem Hajduka, Marinom Bulićem.
Ispustila sam papir iz ruku.
- Nema šanse - samo sam to uspjela reći.
Svi su šutjeli, takvu reakciju nisu očekivali. Maja se nakon par sekundi počela smijati, a onda su joj se svi pridružili.
- Šta nema šanse? Šta je tebi? - pitala je Branka.
- Ništa mi nije, samo ne pada mi na pamet da idem u Split. Otkud vam uopće ta ideja, pa na to se prijavljuju samo klinke.
- Uopće nije istina - rekla je Ana - ti to očito nikad nisi ni gledala ni čitala.
- Ma ne zanima me - u tom trenutku sam stvarno bila ljuta.
- Uplašila se - pametno je zaključio Marko.
- Čega? - upitala sam ga.
- Šta ja znam. Šta ti je onda? - pitao je.
- Ništa, glupo mi je to -rekla sam. Oni će meni određivati kamo ću ja ići.
- To uopće nije glupo. Je l' ti on najdraži igrač ili nije? Je l' bi ga voljeti upoznati ili ne? - komnetirala je Višnja - Šta sad izmišljaš?
- Ma nemojte me krivo shvatiti, jako sma vam zahvalna. Ideja vam je odlična, nisam ni sumnjala. Samo sam u šoku. Bez obzira koliko ga volim, nisam sigurna da ga želim osobno upoznati. Bojim se da bi se mogla razočarati. - počela sam se opravdavati ozbiljnim tonom.
- Ma daj, gluposti - rekla je Branka - pa ne ideš se udati za njega. Ideš se zabaviti. uvijek si voljela izazove, šta se sad odjednom bojiš prihvatiti ga.
- Razmisliti ću.
- Nemaš ti kad razmišljati, večera je za tri dana - viknula je Maja.
- Molim!? Ma niste normalni. Ne mogu. Imam ispit, nemam šta obući, mama će mi poludjeti...
- Daj prestani izmišljati - rekla je Maja.
subota, 16. siječnja 2010.
NE MOGU VJEROVATI /2/
- Gospodična! Imate li vrećicu? Brzo, povraćat će!
Isuse Bože, ne mogu vjerovati.
- Nemam, odakle mi vrećica. Pitajte vozače, oni moraju imati.
Drugi vozač, koji je sad sjedio donio je vrećicu, a ostalo vam ne moram opisivati.
Nego, da vam objasnim što radim u ovom autobusu.
Ako volite čitati ozbiljne stvari, ako vas zanimaju priče o nekakvim pomračenim umovima ili psihopatološkim ubojicama koji ostavljaju smrtonosne potpise, ako volite čitati o izgubljenima koji tragaju za identitetom neshvaćeni od okoline ili ako mislite da je ovo knjiga tajni koja donosi neko novo otkriće koje će vam promijeniti život, odmah kliknite na onaj mali x u desnom kutu vašeg ekrana. Definitivno nije za vas.
Želim vam na jednostavan način ispričati što mi se nedavno dogodilo. Ustvari, još ni ne znam što će to na kraju biti. Nadam se da neće biti tragedija. Da nećete morati plakati. I ja skupa s vama. Ne volim plakati. Odmah me zaboli glava, oči mi se zacrvene. Potrošim cijeli paket papirnatih maramica, koje u pravom trenutku nikad ne mogu naći. Ili nađem nekakve jeftine koje se odmah poderu. I tako dalje, i tako dalje.
S društvom sam vas već upoznala, a sad vas moram upoznati s jednom od naših tradicija (imamo ih puno). Kad je jednoj od nas rođendan, ostale spremaju iznenađenje koje može biti u različitim oblicima. Uglavnom mora biti neobično. Nedavno je bio moj rođendan. Svašta sam zamišljala da mi mogla dobiti kao poklon. Ono što je slijedilo nisam nikako mogla zamisliti.
Naime, kako sam odrasla uz tatu i dva brata, obožavam nogomet. Od malih nogu tata me vodio na utakmice i zauvijek usadio u mene tu ljubav. Sada obavezno pratim domaće prvenstvo, europske lige, a o reprezentaciji da i ne govorim. Inače, moja obitelj navija za Hajduk. Moja braća se zovu Ivan i Blaž. Mama kaže da su dobili imena po svetom Blažu i Ivanu krstitelju, a tata tvrdi da su imena dobili po legendama Hajduka, Blažu Sliškoviću i Ivanu Buljanu. Tata je oduvijek zagriženi i najvatreniji navijač. Braća su članovi Torcide, a ni ja puno ne zaostajem za njima. Utakmice najčešće gledamo u već spomenutom kafiću. Puno puta sam ja jedina žena ili bar jedina koja stvarno zna što se dešava na terenu. Ali trebate samo vidjeti situaciju kada smo svi kod kuće i gledamo utakmicu. Stari obavezno galami i psuje. Ne daj Bože, ako Hajduk gubi. Prvo su suci na tapeti, onda trener, pa igrači, na kraju smo svi mi krivi. Nogomet mu uopće nije sporedna stvar na svijetu, nego jedna od najvažnijih stvari u životu. Mami to naravno ne odgovara i oko toga se stalno prepiru. Još joj je gore što i nas troje isto tako volimo nogomet. Ustvari, njih dvojica još nekako, ali ja; bolje da praviš kolač, bolje da učiš, bolje da nešto čitaš, bolje da spremaš...I svaki put ako zajedno gledamo tekmu, ona umjesto da iziđe mora sjediti tamo i komentirati. I na kraju se svi posvađamo. Prvo prigovara tati za svaku psovku. Kad god on opsuje, ona se prekriži. Pa tko ne bi poludio. Onda komentira igrače i utakmicu, a ne da nema pojma, nego...Ali mi već imamo razrađenu taktiku. Prvo je tata zamoli da mu donese pivo, onda Ivan da nam ispuca kokice, pa Blaž da mu napravi sendvič. I onda se konačno odluči otići kod susjede na kavu. Ali prije toga mora meni nabaciti nešto za mog omiljenog igrača. Zna da ga obožavam i jedva čeka da nešto kaže.
- Di je onaj tvoj?
- Na igralištu. A di bi bio.
- Je l' danas dao gol?
- Nije.
- Pa taj nije dao još ni jedan gol. Kakav je to igrač!?
- Pa zadnji obrambeni. Nije mu zadatak davati golove. Daj tata reci joj!
- Znaš šta, stara, ako odmah ne odeš van, mi ćemo te izbaciti.
Isuse Bože, ne mogu vjerovati.
- Nemam, odakle mi vrećica. Pitajte vozače, oni moraju imati.
Drugi vozač, koji je sad sjedio donio je vrećicu, a ostalo vam ne moram opisivati.
Nego, da vam objasnim što radim u ovom autobusu.
Ako volite čitati ozbiljne stvari, ako vas zanimaju priče o nekakvim pomračenim umovima ili psihopatološkim ubojicama koji ostavljaju smrtonosne potpise, ako volite čitati o izgubljenima koji tragaju za identitetom neshvaćeni od okoline ili ako mislite da je ovo knjiga tajni koja donosi neko novo otkriće koje će vam promijeniti život, odmah kliknite na onaj mali x u desnom kutu vašeg ekrana. Definitivno nije za vas.
Želim vam na jednostavan način ispričati što mi se nedavno dogodilo. Ustvari, još ni ne znam što će to na kraju biti. Nadam se da neće biti tragedija. Da nećete morati plakati. I ja skupa s vama. Ne volim plakati. Odmah me zaboli glava, oči mi se zacrvene. Potrošim cijeli paket papirnatih maramica, koje u pravom trenutku nikad ne mogu naći. Ili nađem nekakve jeftine koje se odmah poderu. I tako dalje, i tako dalje.
S društvom sam vas već upoznala, a sad vas moram upoznati s jednom od naših tradicija (imamo ih puno). Kad je jednoj od nas rođendan, ostale spremaju iznenađenje koje može biti u različitim oblicima. Uglavnom mora biti neobično. Nedavno je bio moj rođendan. Svašta sam zamišljala da mi mogla dobiti kao poklon. Ono što je slijedilo nisam nikako mogla zamisliti.
Naime, kako sam odrasla uz tatu i dva brata, obožavam nogomet. Od malih nogu tata me vodio na utakmice i zauvijek usadio u mene tu ljubav. Sada obavezno pratim domaće prvenstvo, europske lige, a o reprezentaciji da i ne govorim. Inače, moja obitelj navija za Hajduk. Moja braća se zovu Ivan i Blaž. Mama kaže da su dobili imena po svetom Blažu i Ivanu krstitelju, a tata tvrdi da su imena dobili po legendama Hajduka, Blažu Sliškoviću i Ivanu Buljanu. Tata je oduvijek zagriženi i najvatreniji navijač. Braća su članovi Torcide, a ni ja puno ne zaostajem za njima. Utakmice najčešće gledamo u već spomenutom kafiću. Puno puta sam ja jedina žena ili bar jedina koja stvarno zna što se dešava na terenu. Ali trebate samo vidjeti situaciju kada smo svi kod kuće i gledamo utakmicu. Stari obavezno galami i psuje. Ne daj Bože, ako Hajduk gubi. Prvo su suci na tapeti, onda trener, pa igrači, na kraju smo svi mi krivi. Nogomet mu uopće nije sporedna stvar na svijetu, nego jedna od najvažnijih stvari u životu. Mami to naravno ne odgovara i oko toga se stalno prepiru. Još joj je gore što i nas troje isto tako volimo nogomet. Ustvari, njih dvojica još nekako, ali ja; bolje da praviš kolač, bolje da učiš, bolje da nešto čitaš, bolje da spremaš...I svaki put ako zajedno gledamo tekmu, ona umjesto da iziđe mora sjediti tamo i komentirati. I na kraju se svi posvađamo. Prvo prigovara tati za svaku psovku. Kad god on opsuje, ona se prekriži. Pa tko ne bi poludio. Onda komentira igrače i utakmicu, a ne da nema pojma, nego...Ali mi već imamo razrađenu taktiku. Prvo je tata zamoli da mu donese pivo, onda Ivan da nam ispuca kokice, pa Blaž da mu napravi sendvič. I onda se konačno odluči otići kod susjede na kavu. Ali prije toga mora meni nabaciti nešto za mog omiljenog igrača. Zna da ga obožavam i jedva čeka da nešto kaže.
- Di je onaj tvoj?
- Na igralištu. A di bi bio.
- Je l' danas dao gol?
- Nije.
- Pa taj nije dao još ni jedan gol. Kakav je to igrač!?
- Pa zadnji obrambeni. Nije mu zadatak davati golove. Daj tata reci joj!
- Znaš šta, stara, ako odmah ne odeš van, mi ćemo te izbaciti.
petak, 15. siječnja 2010.
NE MOGU VJEROVATI /1/
Uvijek se pitam tko briše stakla na autobusima. Ja sad, na primjer, vidim sve kao kroz gustu maglu. Sigurno za čas izmuljaju, dok ih nitko ne gleda i onda se vraćaju s kantom, metlom i krpama kao umorne. A dobro, da im se malo više plati, sigurno bi i malo bolje čistile.
- Gospođice! - moje misli o čistačicama prekinuo je glas sa sjedala ispred.
- Imate li možda tabletu protiv mučnine? Lijepo sam mu rekla - nastavila je govoriti prije nego sam uspjela odgovoriti - ali ne sluša, nikad ne sluša.
- Nemam tabletu - prekinula sam ju.
Nije mi se slušalo nervoznu mamu kako galami na neposlušnog sina (u pubertetu) od kad smo sjeli u autobus. Najžalosnije je što je pred nama desetak sati puta, a tek smo krenuli.
Možda bi bilo bolje da imam tabletu, pa da i ona jednu popije. Navodno se od nje i spava.
Otvorila sam jedan od časopisa koje sam ponijela, iako mi i nije baš ugodno čitati u vožnji.
Vjenčanja, krštenja, društveni događaji, svi sretni, lijepi, dotjerani, bogati, bez briga i problema.
Pa dobro, nisam ni ja nesretna, nisam ni ružna ni siromašna, nemam baš ni nekih velikih problema...Aha, evo upitnika...Zamislila sam svoju sliku. Recimo, samo lice, stručno našminkano s prirodnim, blagim osmjehom. Kosa sjajna, uredno počešljana. Ispod napisano:
Ime: Veronika
Starost: 22
Horoskopski znak: bik
Visina: 177
Težina: 60
Boja kose: tamno smeđa
Boja očiju: zelena
Zanimanje: student prava
Hobi: ako ih počnem nabrajati neće stati na jednu stranicu. bavim se svim i svačim i zanima me puno toga, ali ne volim sve što vole mladi...Jedva sam čekala da dobijem priliku negirati jednu od najglupljih izjava na svijetu.
Zvuk poruke na mobitelu prekinuo me u odgovaranju. Potražila sam mobitel u torbi. Poruka je naravno bila Majina.
- Dokle ste, šta ima? - pisalo je na ekranu.
- Negdje oko Gradiške. Sve je O.K. osim dvoje koji se non-stop svađaju na glas. Di ste vi?
- Evo nas na cugi. Ej, vidila sam jednog zgodnog frajera tu s desne strane. Ajd' uslikaj ga, pa mi pošalji.
- Nisi normalna. Šta da kažem čovjeku? Da mi je hobi slikati putnike po autobusima. Pozdravi društvo.
Ona i njezini frajeri. Maja inače samo priča o nekakvim frajerima. Stalno joj se netko sviđa, stalno nekoga gleda, a nikad nije imala normalnu vezu, niti se se stvarno zaljubila. Doduše, nisam ni ja, ali ja se ne ponašam tako. Ma, imala sam nekoliko veza, ali...Ma, ništa.
Maja je jedna od mojih četiriju najboljih prijateljica. Zajedno smo odrasle i ostale jako vezane. Živimo u jednom slavonskom selu, u okolici Vinkovaca. Ana radi kao prodavačica u jednoj trgovini sportske opreme, hoda s Goranom već dvije godine i imaju odličnu vezu. Branka se udala i rodila najslađu bebu na svijetu. Mala Lana ima deset mjeseci. Njezin muž Nikola je vlasnik kafića u kojem uglavnom provodimo naše zajedničko vrijeme. Višnja studira književnost u Zagrebu, a Maja i ja smo cimerice u Osijeku. Ona studira ekonomiju, ja pravo. Iako sam upoznala puno ljudi i stekla dosta prijatelja, one su zauvijek ostale nešto posebno, nešto kao obitelj. Sve smo ustvari različite, svaka na svoj način i ozbiljna i neozbiljna, ali se izvrsno nadopunjujemo.
- Gospođice! - moje misli o čistačicama prekinuo je glas sa sjedala ispred.
- Imate li možda tabletu protiv mučnine? Lijepo sam mu rekla - nastavila je govoriti prije nego sam uspjela odgovoriti - ali ne sluša, nikad ne sluša.
- Nemam tabletu - prekinula sam ju.
Nije mi se slušalo nervoznu mamu kako galami na neposlušnog sina (u pubertetu) od kad smo sjeli u autobus. Najžalosnije je što je pred nama desetak sati puta, a tek smo krenuli.
Možda bi bilo bolje da imam tabletu, pa da i ona jednu popije. Navodno se od nje i spava.
Otvorila sam jedan od časopisa koje sam ponijela, iako mi i nije baš ugodno čitati u vožnji.
Vjenčanja, krštenja, društveni događaji, svi sretni, lijepi, dotjerani, bogati, bez briga i problema.
Pa dobro, nisam ni ja nesretna, nisam ni ružna ni siromašna, nemam baš ni nekih velikih problema...Aha, evo upitnika...Zamislila sam svoju sliku. Recimo, samo lice, stručno našminkano s prirodnim, blagim osmjehom. Kosa sjajna, uredno počešljana. Ispod napisano:
Ime: Veronika
Starost: 22
Horoskopski znak: bik
Visina: 177
Težina: 60
Boja kose: tamno smeđa
Boja očiju: zelena
Zanimanje: student prava
Hobi: ako ih počnem nabrajati neće stati na jednu stranicu. bavim se svim i svačim i zanima me puno toga, ali ne volim sve što vole mladi...Jedva sam čekala da dobijem priliku negirati jednu od najglupljih izjava na svijetu.
Zvuk poruke na mobitelu prekinuo me u odgovaranju. Potražila sam mobitel u torbi. Poruka je naravno bila Majina.
- Dokle ste, šta ima? - pisalo je na ekranu.
- Negdje oko Gradiške. Sve je O.K. osim dvoje koji se non-stop svađaju na glas. Di ste vi?
- Evo nas na cugi. Ej, vidila sam jednog zgodnog frajera tu s desne strane. Ajd' uslikaj ga, pa mi pošalji.
- Nisi normalna. Šta da kažem čovjeku? Da mi je hobi slikati putnike po autobusima. Pozdravi društvo.
Ona i njezini frajeri. Maja inače samo priča o nekakvim frajerima. Stalno joj se netko sviđa, stalno nekoga gleda, a nikad nije imala normalnu vezu, niti se se stvarno zaljubila. Doduše, nisam ni ja, ali ja se ne ponašam tako. Ma, imala sam nekoliko veza, ali...Ma, ništa.
Maja je jedna od mojih četiriju najboljih prijateljica. Zajedno smo odrasle i ostale jako vezane. Živimo u jednom slavonskom selu, u okolici Vinkovaca. Ana radi kao prodavačica u jednoj trgovini sportske opreme, hoda s Goranom već dvije godine i imaju odličnu vezu. Branka se udala i rodila najslađu bebu na svijetu. Mala Lana ima deset mjeseci. Njezin muž Nikola je vlasnik kafića u kojem uglavnom provodimo naše zajedničko vrijeme. Višnja studira književnost u Zagrebu, a Maja i ja smo cimerice u Osijeku. Ona studira ekonomiju, ja pravo. Iako sam upoznala puno ljudi i stekla dosta prijatelja, one su zauvijek ostale nešto posebno, nešto kao obitelj. Sve smo ustvari različite, svaka na svoj način i ozbiljna i neozbiljna, ali se izvrsno nadopunjujemo.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
