Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


petak, 12. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /12/

-Dobra večer, ja imam dogovorenu večeru s gospodinom Bulićem.

Jedan od prijatelja je upravo nagnuo čašu da popije i čuvši moje riječi, zagrcnuo se.

-Jeste dobro? - brižno sam ga upitala.

-Da, da, u redu je- zbunjeno je odgovorio.

-Izvolite ovuda - pokazao mi je konobar.

Krenula sam za njim, a na sebi i dalje osjećala poglede trojice mušketira.


Kad smo došli do ulaza hotelskog restorana, ugledala sam ga.

Noge su mi se oduzele. Tek me sad uhvatila trema. Tek sam sad shvatila.



PA JA ĆU SJEDITI S MARINOM BULIĆEM!!!



Sve ono o čemu sam razmišljala, sve što sam rekla palo je u vodu.

One prijetnje koje sam maloprije gore izgovorila - davno zaboravljene.

Najbolje da se ja okrenem i pobjegnem prvim busom, vlakom, avionom, svejedno.

-Idete? - misli mi je prekinuo konobar.

-Da vam budem iskrena, nisam sigurna.

-Dobar je to dečko, vidjet ćete. Sretno!

-Hvala vam.

Trebale su mi te njegove riječi.

Možeš mislit.

Krenula sam prema stolu za kojim je sjedio. Skužila sam da me ugledao. Kako sam se približavala, izraz njegovog lica mijenjao se iz upitnog do iznenađenog. Vjerojatno se pitao jesam li ja ubila malu debelu kako bi sjela s njim.

-Dobra večer, ja sam Veronika.

Ustao je. Bože, kako je taj čovjek zgodan. Mislim, znala sam to, ali ovako uživo izgledao je još bolje; visok, crne, malo duže kose, tamne puti. Imao je dosta grube crte lica, ali blagi izraz i modre oči činile su ga prekrasnim. Na sebi je imao traperice i crno-sivu košulju.
Cipele još nisam skužila, pa ne mogu ga odmah odmjeravati.


- Dobra večer, ja sam Marin.

-Znam - nasmijali smo se.

-Sidite - rekao je.

-Pa nije valjda došao za mnom.

-Molin?

-Moj tata je htio ići sa mnom. Rekao si sjedite, pa sam mislila da se ipak prošvercao.

Smijao se, dobro smo počeli, iako sam se sva tresla.

-Dobro, sidi.

-Hvala.

Pridržao mi je stolicu, mislim da mi to još nitko u životu nije napravio. Još jedan dobar znak.

-Skužaj, odakle ti ono dolaziš?

Ha, ha, e to nije dobar znak. Laže. E da mi je sada ona Fićina kapa da mu uperim svjetlo u oči, da prizna šta je sve o meni pričao.

-Iz jednog sela kraj Vinkovaca. Da ti odmah nešto kažem, ova večera ti nije bila moja ideja. Ti jesi moj omiljeni igrač, ali nikad ne bih sama ovo napravila. Prijateljice su mi darovale za rođendan. Znam da je ovo za tebe gnjavaža.

-Ma ne, nije, nemoj se ispričavat, molin te.

Opet laže, ali je bar pristojan.

-Aperitiv želite? - došao je konobar.

-Hvala, ja ne bih - rekla sam, samo mi još alkohol fali.

-Onda ne bi ni ja. Nešto drugo? - upitao me

-Može sok od jabuke.

-Meni, molin vas, colu.

-U redu - rekao je konobar.

Drugi je odmah došao donijevši jelovnike.

-Ti biraš - rekao je Marin.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.