Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


nedjelja, 14. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /14/

-Da - rekla sam kroz smijeh.

-Koliko imaš godina Veronika?

-Dvadeset dvije, a ti?

Kao ne znam. 20.08. lav.

-Dvadeset i sedam.

-Šta radiš u životu?

-Studiram pravo, na trećoj sam godini. Ako u ponedjeljak ne položim građansko, ti ćeš biti kriv.

-Ja, zašto?

-Jer bih sada trebala učiti.

-Di studiraš?

-U Osijeku.

Stigli su nam večera i vino.

-Dobar ti tek - rekao je.

-Hvala. I tebi.

Lignje su stvarno bile ukusne.

Užasno sam se trudila da ne primijeti kako se mučim držeći viljušku u lijevoj ruci. Ta lijeva ruka mi stvarno nije služila ni za što. Nemam baš nikakve kontrole nad njom. Inače bih njom samo pridržala viljušku dok desnom ne odrežem npr.meso i isti tren bih ju prebacila u desnu, kojom bi nastavila normalno jesti. A sad bi takva radnja bila krajnje nepristojna.


-Sama si došla u Split?

-Nisam, došao je prijatelj sa mnom.

-Prijatelj ili momak?

-Pa kako bi ostavila momka i išla s tobom na večeru. Ne, nemam dečka. A ti, imaš djevojku?

Srce mi je jače zakucalo čekajući odgovor. Bila sam ljuta na to svoje srce, zašto bi se to trebalo mene ticati.

-Nisan u nikakvoj ozbiljnoj vezi.

-Nego u neozbiljnoj?

-Pa tako nešto - rekao je kroz smijeh.


Srce, jesi li zadovoljno odgovorom? Pa i jesam, moglo je biti i gore, na primjer, ozbiljna veza.


-Je l' se sad ta tvoja neozbiljna ljuti što si sa mnom na večeri?

-Ma ne.


Naravno kad misli da večera s malom, debelom, prištićavom šesnaestogodišnjakinjom.


-Čime se baviš osim nogometom?

-Kako misliš?

-Mislim, imaš li kakav hobi, šta te još u životu zanima?

-Neman ja vrimena za išta drugo.

-Ništa te drugo ne zanima? Ne mogu vjerovati.

-Pa šta bi me tribalo zanimat?

-Tisuće stvari. Neobično mi je to da nemaš nikakav hobi.

-Ti imaš?

-Naravno.

-Čime se baviš?

-Plešem folklor, pjevam u crkvenom zboru, čitam knjige, volim poeziju, volim životinje, volim sport, volim putovati, upoznavati ljude, volim filmove i još puno toga.

-Zanimljivo. Je l' ima nešto šta ne voliš?

-Ima i toga dosta.

-Na primjer?

-Ne volim okus ljepila na koverti.

Što usput rečeno može biti stvarno nezgodno. Recimo, kad si negdje sam ili bar bez nekog poznatog i trebaš zalijepti kovertu. Šta ćeš napraviti? Pitati prvog do tebe? Šta? Oprostite da li biste htjeli polizati moju kovertu? Pogledaš oko sebe. S lijeve strane starac od bar 75. Nema šanse, ne mogu si to ni zamisliti. Okreneš se na drugu stranu, kad tamo frajer ili bar misli da je frajer. Istrgne ti iz ruke kovertu, jezikom prvo počne polako lizati svoju gornju usnu, a onda cijelo vrijeme gledajući te zanosnim pogledom ravno u oči počinje lizati ljepilo dajući ti do znanja da bi to isto tako spretno radio na tvom tijelu.

-Ma daj - smijao se.

-Ne volim lažljive, nezahvalne i sebične ljude - uozbiljila sam se.

-I šta radiš kad upoznaš takve ljude?

-Jednostavno se ne družim s njima.

-Odakle ti vrimena za sve te obaveze što si nabrojala?

-Stvar je u tome da to nisu obveze, to je nešto što ja volim, onda ništa nije teško.

Gledao me i zamišljeno se smješkao.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.