Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


ponedjeljak, 15. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /15/

-Kažeš imaš dva brata?

-Da, Ivan i Blaž. Ivan je završio informatiku, a Blaž radi kod roditelja. Moji se bave poljoprivredom.

-A šta ćeš ti kad završiš pravo, isto se baviti poljoprivredom?

-Sve opcije su otvorene. Moja obitelj jako puno radi, ali dobro živi. Imaš ti braće i sestara?

-Neman, ja sam ti jedinac.

-Kad si se počeo baviti nogometom?

-Još u drugom osnovne, nastavnik je prepozna talent.

-Otkrio buduću zvijezdu.

-Dobro veče - razgovor nam je prekinuo čovjek s ogromnim fotoaparatom - ja bih trebao napraviti nekoliko snimaka za časopis.

-Je l' se to baš mora? - upitala sam.

-Naravno da mora. Može jedna tako za stolom.

Uživala sam na večeri i sretna sam što sam upoznala Marina, ali stvarno nisam željela te trenutke dijeliti s milijun ljudi. Okrenuli smo se prema fotografu.

-Nasmij te se gospođice, pa nije vam valjda tako loše.

Nasmijala sam se, a on je napravio par snimaka.

-Možete se sada ustati, pa ćemo još nekoliko tako. Stanite jedno pored drugoga.

Stao je kraj mene, osjetila sam miris njegovog parfema. Kad je fotograf počeo slikati, Marin je iznenada prebacio ruku preko mog ramena i zagrlio me. Osjećala sam kako me prolaze trnci, mislim da ću tu ruku na sebi osjećati dok sam živa. Kad smo ponovo sjeli, iznenada me upitao

-Je l' ono istina?

-Šta? - iznenadio me.

-Ono šta je reka fotograf, da izgleda ka da ti je loše ovde sa mnom?

Zašto me to pita. zar je njemu stalo kako se ja osjećam?

-Naravno da nije, kako možeš to pomisliti. Bojala sam se kako će to izgledati, ali sad kad sam te upoznala, još te više volim.

-Kako možeš biti tako otvorena? - pitao je uz osmijeh.

-Ne znam, takva sam uvijek, uglavnom kažem ono što mislim.

Zazvonio mi je mobitel.

-Ju-hu, petnaest do devet - pjevušio je Fićo - Vidim nije ti loše, slikate se, pijete vino.

-Pa još malo Filipe, neću još dugo, da nazvat ću te. Da, da, 'ajde bog - smješkala sam se.

Prekinula sam iako je on bez prestanka pričao.

-Prijatelj me pita hoću li još dugo, da zna doći.

-Aha, tebi se žuri.

-Ma ne, ja sam mislila da se tebi žuri.

-Ne, ne, meni ne.

-Večera je bila odlična, a i ovo vino je super.

-Može još malo?

-Još samo malo.

-Jesi za desert? Sladoled, palačinke?

-Hvala, ali stvarno ne mogu. Znaš šta, daj sad ti meni malo pričaj o sebi, ja sam tebi svašta rekla.

-Pa posli tvoje priče moj život izgleda užasno dosadan.

-Ma daj, kako život najveće nogometne zvijezde u Hrvata može biti dosadan?

-Sve ti se svodi na treninge, utakmice, obaveze prema sponzorima, prema medijima.

-I ovo večeras je obveza prema medijima?

-Je, ali se pretvorila u zanimljivu večer.

Nadam se da stvarno tako misli. Sad je njemu zazvonio mobitel. Javio se.

-Oprosti na minutu.

Ustao se i izišao. Nije mogao preda mnom reći kako će me se brzo riješiti. I meni je ponovo zazvonio mobitel. Fićo.

-Kud ode?

-Di si ti, šta je tebi?

-Okreni se.

Sjedio je u kutu s nekom smiješnom kapom na glavi.

-Joj, znaš šta, ti nosi normalan.

-A šta kažeš, kakav špijun?

-007 je za tebe kišna glista.

Marin se vratio.

-Ej dobro - nastavila sam - čujemo se.

-Moraš ići? - upitala sam ga.

-Ne moran, popit ćemo kavu. Može?

-Kava uvijek može.

-Imaš ti neke svoje fore kad je utakmica. Znam ono neki se igrači ne kupaju par dana, neki nose stalno isti dres.

-A ne, nisan ti praznovjeran, samo se prekrižin u svlačionici i to je to.

-Eto vidiš, a moja mama stalno govori kako se onaj tvoj nikad ne prekrsti, kako drugi mogu.

Smijao je.

-Onaj tvoj?

-Pa opće je poznato da si ti moj omiljeni igrač.

Opet mi je zazvonio mobitel. Maja.

-Ej, kako je?

-Super.

-Kakav je, je l' dobar?

-Da, da, sve je O.K., ne brini. - trudila sam se ostati mirna i ozbiljna.

-Pitaj ga je l' ima brata.

Isuse Bože, ne mogu vjerovati.

-Dobro, čut ćemo se. Ćao. - morala sam naglo prekinuti razgovor.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.

Objavi komentar