Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


petak, 19. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /19/

-A ti si s njim večerala? - zacvrkutala je jedna od dviju.

-Jesam, baš sam se najela.

-Kako ti je uopće to palo na pamet, mislim to da se prijaviš na tako nešto?

-Nije uopće meni palo na pamet, prijateljice su to dogovorile.

-Ti živiš u Slavoniji - upitao me broj 1 (tako ćemo ih nazvati)

-Da. Kod Vinkovaca. - kratko sam odgovorila.

-Kako misliš kod, živiš na selu - ozbiljno je upitao broj 2.

-Da, na selu.

-Dobro izgledaš za nekoga ko živi na selu. - pametno je izjavio.

-Daj molin te prestani - Marin je stao u moju obranu.

-Ma ne, pusti ga ima dečko pravo. Znaš pripremala sam se mjesecima za odlazak u veliki grad, drago mi je da sam uspjela. Čitamo i mi Gloriju, znamo što je in.

Imam riječ od šest slova za takve: kreteni. Oprostite, sedam. Alkohol.

-Ja sam čula da su Slavonke deblje? - javila se gospođica pametna.

-Izgleda da nisi bila dobro obaviještena. Sad stvarno moram ići. Bilo mi je drago.

-Ej, di žuriš? - Marin me htio zaustaviti,

-Bog Marine, uživaj u ovom prekrasnom društvu.

Brzo sam pobjegla kako mi ne bi mogao više ništa reći. Mislim šta sad on meni ima objašnjavati valjda kako oni nisu loše mislili ili slično. Navikla sam ja na to da ljudi podcjenjuju nas koji živimo na selu. Da nisam bila polupijana, možda bi se naživcirala, ali ovako mi je bilo svejedno. I nekako, uvjerena sam da Marin ne misli tako, a za ove idiote, baš me briga.

-Pa, di si? - dočekao me Fićo.

-Nikad ne počinji rečenicu sa pa - smijali smo se kao blesavi.

-Evo me, upoznala sam divne ljude, šteta što si to propustio - rekla sam to uz takve grimase, da mu je sve bilo jasno.

Na stolu me čekala nova čaša, nazdravila sam svima iz društva, normalnog, za razliku od Marinovog. Jedan Darijov prijatelj je pričao viceve, umirali smo od smijeha. Nisam mislila da ću se tako dobro zabaviti, ali ipak Marin mi je bio u mislima. Zašto nisam ostala s njim, već bi se nekako riješila njegovog društva. To je bila idealna prilika biti još malo s njim. Kako sam mogla biti tako glupa. Zašto uvijek tako reagiram? Zašto ne mogu prije svake odluke malo razmisliti i odvagnuti što je u tom trenutku najbolje?
U ovom trenutku je najbolje da prestanem piti. Zamolila sam Darijevu djevojku Ivonu da ide sa mnom do WC-a.

-Tek kad si otišla, ispričali su mi zašto si došla u Split - rekla mi je Ivona kad smo krenuli.

-Ma da, evo vidiš, svašta se događa.

-Jeste se to i večeras dogovorili?

-Ma ne, on je mene primijetio i odveo me upoznati sa svojim društvom. Bolje da nije.

-Mislim da mu je ona jedna djevojka.

Kao da me netko udario šakom u stomak, a pravila sam se da mi je svejedno.

-Ne znam, nije naglasio.

-Vratile smo se u društvo. Fićo me nagovarao na još alkohola, ali bilo bi previše. Ne volim kad ne kontroliram stvari, pogotovo sebe.
Razgovarala sam s Ivonom kad sam ponovo osjetila da me netko lupka po ramenu. Ovo bi bilo previše, bojala sam se okrenuti. Vidjela sam da svi iz mojeg društva gledaju iza mojih leđa. Jesam ja sigurna da držim sve pod kontrolom?

Okrenula sam se.

Da, pogodili ste: MARIN BULIĆ.

Gledala sam u njega, ništa mi nije bilo jasno, nisam znala šta da kažem.

-Opet ti? - jedva sam izgovorila.

-Smetam?

-Ne, oprosti, nisam tako mislila. Hoćeš sjesti s nama?

-Tia bi pričat s tobon, ako bi tila da malo prošetamo.

-Ne znam - pogledala sam Darija i Fiću.

-Odi samo - rekao je Dario. Fićo je klimnuo glavom.

-Hoćete me čekati?

-Naravno - rekao je Dario.

Jasno im je naravno bilo da bi ih ubila da su rekli drugačije.

-Da te upoznam sa svojim prijateljima. Ovo je Filip, s njim sam došla u Split.

-Drago mi je - rekao je Marin pristojno se praveći da ne primjećuje Fićin styling.

-Da, znam. Napokon si dobio priliku upoznati me.

Marin je zbunjeno gledao.

-Ma pusti ga, on ti je lud.

Izišli smo van, svježi zrak je baš godio. Bilo je ugodno toplo, a još ugodnije mi je bilo to što mi se upravo događalo. Što je to sve trebalo značiti, nisam imala pojma. Ne zaboravite da sam po utjecajem alkohola.

-Tia bi ti se ispričat zbog onoga večeras.

-Ma daj, gluposti, nije mi to uopće bitno. Gdje ćemo?

-Ajmo malo šetat, može?

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.