Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


nedjelja, 21. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /21/

-I evo vidiš, sudbina nas je opet spojila. Bez mobitela.

-Ti vjeruješ u sudbinu? - upitala sam ga.

-Nisam siguran. Zavisi od situacije. A ti?

-Vjerujem da je sami sebi krojimo.

-Misliš da to možemo?

-U velikom dijelu da, a ostalo je u Božjim rukama.

-Viruješ u Boga?

-Da. A ti?

-Ne znan, isto zavisi od situacije.

-Onda to nije vjera. Bog je prisutan u svakoj situaciji.

-Ma znan, ali kad počnem nekad razmišljat, ništa mi ne bude jasno.

-Znaš, ja isto kad počnem tako razmišljati pitam se neke stvari. Ali kad bi nama sve bilo jasno, onda bi mi svi bili bogovi. Al' zato sve svi obraćaju Bogu kad im je teško. Onda ništa ne razmišljamo.

-Da, u pravu si.

-Pa rekla sam ti da sam ja uvijek u pravu. Nikad nisi osjetio da ti je Bog pomogao?

-Ne znan.

-Možda zato što ne shvaćaš male stvari kao dar od Boga.

-Puno čitaš, mislin knjige i pjesme.

-Onako, dosta. Volim lijepe stihove, pogotovo kad sam u nekom tmurnom raspoloženju.

-Jesi često u takvom raspoloženju?

-Ma ne, stvarno rijetko.

Pogledala sam u nebo, bilo je puno zvijezda.

-Voliš gledati zvijezde? - upitao me.

Spustila sam glavu.

-Ne.

-Zašto?

-Nekako mi jezivo izgledaju. Lijepo sjaje, ali ona beskrajna crnina iza njih mi je grozna. Ali volim gledati oblake.

-Da? Zašto?

-Pa, jesi ih ikad promatrao?

-Nisan.

-Probaj jednom, vidjet ćeš kakve oblike stvaraju. Uvijek možeš pronaći nekakav lik, životinju, stvar, svašta.

-E pa Veronika, ti si stvarno posebna.

-E pa hvala na komplimentu. Daj pričaj ti meni malo o sebi.

-Nema ti tu ništa posebno.

-Nema veze, zašto bi moralo biti nešto posebno.

Htjela sam ga pitati za djevojku, ali nikako to nisam mogla izgovoriti.

-Ja ti obožavan more - rekao je - ne znan kako bi živia tamo di ga nema. Pogledaj kako je mirno i prekrasno.

-Je, i ja ga volim, ali ga se bojim kad nije mirno.

Gledali smo more ispred sebe. Primijetila sam da se okrenuo prema meni i da me gleda.

Ustala sam se naglo.

-Hoćemo još malo prošetati? - nervozno sam upitala.

Bojala sam se ako me dotakne da će nestati čarolije, da će se kočija pretvoriti u bundevu, more u žito, a on u Fiću.

-Može.

Krenuli smo polako, sad više skoro nikoga nije bilo vani na ulici. Gdje li su Dario i Fićo?

Nadam se da me čekaju. Znam da bi ih trebala nazvati, ali stalno odgađam. Kako mi vrijeme užasno brzo prolazi. Kad bih ga bar mogla nekako malo zaustaviti.

Jeste ikad razmišljali što biste poželjeli kad bi upecali zlatnu ribicu i ona vam obeća ispuniti tri želje? Meni to često padne na pamet. Naravno da su želje uvijek drukčije.

Sad bi mi prva želja bila: zaustavi vrijeme!

Druga: želim se bar malo svidjeti Marinu.

Treća: nećeš vjerovati, ali neki dan sam skužila na bedrima nešto što se zove celulit. Isti tren spriječi daljnje širenje te odvratne pojave!

-Hej, šta si se zamislila?

-Ma ništa, ništa.

-Ovde sti se održava festival - pokazao mi je na Prokurative.

-E to znam, 'ajmo malo vidjeti.

Prošli smo kroz prekrasan prostor Prokurativa i došli do mjesta gdje za vrijeme festivala stoji pozornica. Stala sam na zamišljenu pozornicu, a Marin je stao ispred mene. Podigla sam ruke u zrak i iz sveg glasa zapjevala:



Mooooj galebe...

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.