NE MOGU VJEROVATI /26/

Evo prošle su i te tri minute. Svi su pljeskali, a ja bih najradije zaplakala. Igrači su polako išli prema svlačionicama, opraštajući se s publikom. Nisam se micala s mjesta sve dok se broj deset nije izgubio iz vida.

-Daj idemo - viknuo je Filip.

-Pričekaj još malo da se raziđe gužva - rekao mu je Dario.

Pričekali smo još malo i krenuli. Imali smo sat i pol do polaska autobusa. Požurili smo u u stan.
Ja sam bila kao u transu, nije mi se dalo razgovarati, nije mi se dalo pozdravljati, nije mi se dalo putovati. Najradije bih da se mogu teleportirati u svoj krevet i odspavati par dana. Kod tete smo opet morali jesti, čak nam je napravila i sendviče za put. Znala sam da neću jesti, ali kako bih se pojavila Ani pred očima. Zahvalila sam joj za sve, zaista su bili dobri domaćini. Pozdravili smo se, a Dario nas je odvezao do autobusnog kolodvora. Fićo je cijelo vrijeme nešto pričao, a ja nisam registrirala ništa. Smjestili smo se naša sjedala. Buljila sam van ne primjećujući što gledam.

-Veronika je odlučila umrijeti? - prekinuo me Fićo.

-Oprosti, tužna sam. Bilo mi je lijepo, žao mi se rastati od Splita.

-Trebali si reći, mogli smo još ostati.

-Ma da. Dan-dva ionako ne bi ništa promijenio.

-Šta treba mijenjati?

-Ništa.

-Dobro, sad mi ozbiljno reci šta je bilo s tim Marinom.

-Ne znam ni sama. Sviđa mi se jako, što i nije neka novost, ali sad kad sam ga upoznala, sviđa mi se na drukčiji način. Najbolje je to što mislim da se i ja njemu sviđam. Ali što ja imam od toga. Tko zna hoćemo se više ikad vidjeti. Moram se jednostavno pomiriti s tim, ostaviti to kao lijepu uspomenu.

-Nemoj, to je tako tužno, evo suze su mi krenule - rugao mi se Fićo.

-Marš, lijepo si me pitao da ti ozbiljno kažem.

-Pa kako si nasjela na to, znaš da ja nikad nisam ozbiljan.

-Onda me pusti na miru. Ja stvarno ne znam kako je ona Ivana mogla biti s tobom.

Vozač je upalio autobus, zatvorio vrata i polako krenuo. Gledala sam kroz prozor kad je autobus odjednom naglo stao.

-Koji ti je!? - viknuo je vozač

Pogledala sam naprijed. Ispred autobusa stajao je sivi BMW 535. Isuse, Bože, uštipnula sam se da se uvjerim da ne sanjam. Ovo se sigurno ne događa meni.
Možda mislite kako je i ovo još jedna predstava u mojoj glavi, ali ovo se stvarno događa.
Iako, moram priznati da bolje ne bi ni mogla zamisliti.
Vozač se bunio, ali kad je vidio tko je izišao iz auta, oduševio se.
A ja se nisam mogla pomaknuti.

-Daj izlazi . gurao me Fićo-

Izvukla sam se iz sjedala. Svi su zbunjeno gledali. Vozač mi je otvorio vrata, a Marin koji je stajao vani rekao mu je da nam da samo minutu. Ovaj je oduševljeno klimnuo.

-Ovo je treći put da me šokiraš. Otkud ti?

Uhvatio me za ruke. Sve oko mene je odjednom nestalo. I grad i autobus i ljudi. Postojao je samo on.

-Nisan moga pustit da odeš, a da se ne pozdravimo.

-Nemaš pojma kako mi je drago.

'Oćemo se opet vidit?

-Je l' bi volio?

-Da, jako.

-I ja, ali stvarno ne znam kada.

-Nadam se uskoro. Čut ćemo se pa ćemo se dogovorit, može?

-Naravno.

Privukao me nježno i poljubio za rastanak. Najradije bi ostala tako zauvijek.

-Sritan ti put, mislit ću na tebe.

-I ja na tebe.

Dopratio me do busa, zahvalio vozaču, a ja sam se smjestila na svoje mjesto. Sad su me svi gledali još zbunjenije. Mahala sam mu i slala puse dok god se vidio. Bila sam presretna.

-Šta bi ti rekla da ti se netko tako zaustavi pred autom?

-Dosadan si.

-Pa taj tip se stvarno zatreskao u tebe, ja sam mislio da se takve stvari događaju samo u ljubavnim romanima.

-Vjeruj mi, i ja isto.

Bila sam u transu, nisam mogla zamisliti bolji scenarij. Je l' on to meni rekao da mu se sviđam? Ne mogu vjerovati. Čovjek kojeg sam godinama obožavala rekao je da mu se sviđam. Što to znači, uopće me trenutno ne zanima.
Osjećam se kao Pepeljuga kad ju je princ pronašao i obuo joj njenu staklenu cipelicu na užas i zgražavanje ljubomornih, ružnih maćehinih kćeri. Nažalost, nije me odveo u svoj dvorac da s cijelim kraljevstvom proslavimo svoju ljubav. Ja sad idem daleko i tko zna kad ću ga ponovo vidjeti i što se sve u međuvremenu može dogoditi. Ja sigurno neću nikada zaboraviti ovo što mi se dogodilo u Splitu, ali on, to nisam sigurna.
Sad sam bila beskrajno zahvalna curama što su mi to priredile.
Bio je to najljepši rođendanski poklon koji sam ikad dobila.