- Otvaraj oramar!
Branka je inače naš stilist. Ženska stvarni ima stila. Što god bi obukla na sebe, izgledalo je tako profinjeno i prvoklasno. Jako joj je bitno kako izgleda, a izgledala je predivno i majčinstvo kao da ju je još više proljepšalo. Često mi je išla na živce. Nisam ja uvijek raspoložena za kreacije i make up kao ona.
- Putovati možeš u trenirci, ali čim dođeš u hotel, odmah je skini i ne vadi je više iz torbe.
- Pa neće valjda u trenerci na večeru - ubacila se Ana.
- Naravno da neću, gluposti - odgovorila sam.
- Po danu možeš u ovim zelenim hlačama, ovoj bež košulji...
- Ma daj, šta je tebi - prekinula sam ju - pa znam se valjda sama obući. Pomozi ti meni oko garderobe za večeru.
- Dobro da vidimo.
- Može ova crvena suknja - skočila je Maja.
- Jesi ti normalna? Pa to nije više ni za plažu.
- Di ti je ona crna haljinica? - upitala je Branka.
- Ma ofucala se, bacila sam ju.
- Moraš imati crnu haljinu - nastavila je Branka.
- Možeš mislit, znam to. Kao svaka žena bi u svom ormaru trebala imati vječnu crnu haljinicu. Glupost. Ko je to smislio da mi je znati, a još gluplji su oni što se drže tih nepisanih modnih pravila.
- Daj dosta, šuti. Šta izmišljaš, nije to bezveze rečeno. Crna haljina ti uvijek dobro dođe i možeš je kombinirati sa svim.
-Možda kad budem imala 40.
-Evo možeš ovu crnu suknju, ona ti baš dobro stoji, a gore možeš ovu roza košulju. Baš je otkačena - složila je Branka kombinaciju.
-Je l' baš moram biti u suknji? Znaš da i nisam baš neki ljubitelj.
-Ne moraš - odgovorila je.
-Znam! - uzviknula je Višnja- obuci ono bijelo što si nosila kod Ivana na promociju.
-Da stvarno - složila se Ana, a Branka i Maja su potvrdile.
Bio je to lagani bijeli komplet, hlače sa spuštenim strukom koje su se lagano širile prema dolje i košuljica kratkih rukava, dubokog dekoltea i uska u struku. Uz to sam imala bijele sandale na visoku petu, otvorene na prstima, s kaišićem s cirkončićima na peti. Svi su bili zadovoljni odabirom.
-Joj ljudi, kako ću ja to - zakukala sam kad sam se sjetila što me čeka.
-Ma daj nemoj više kukati, bit će super - tješila me Ana.
-'Ko zna, ali sad nema veze. Odlučila sam, pa šta bude. Samo mi je malo mrsko putovati sama.
-Čekaj, sjetila sam se nečega! - uzviknula je Maja.
-Čega? Molim te ako je nešto za obući, zaboravi.
-Ma ne to, to smo riješili, nego nekoga da putuje s tobom ako ne voliš ići sama.
- Koga?
-Pa...
-Nikad ne počinji rečenicu sa pa - prekinula ju je Višnja.
-Evo vidiš ti nju. Pa ti nisi normalna. Rekla sam ti sto već stoput da me prestaneš ispravljati. Pričat ću kako ja hoću, pa makar bilo i pogrešno.
-Samo ti želim pomoći da se pravilnije izražavaš. Koliko god ti mislila da to nije važno, varaš se. Shvatit ćeš ti to jednom.
-Nisi normalna - viknula je Maja.
-Daj dosta. Ti bi išla s njom? - prekinula ih je Branka.
-Ma ne, znaš 'ko je uvijek spreman za pokret i svugdje ima nekakva posla.
utorak, 2. veljače 2010.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.