Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


utorak, 2. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /5/

- Otvaraj oramar!


Branka je inače naš stilist. Ženska stvarni ima stila. Što god bi obukla na sebe, izgledalo je tako profinjeno i prvoklasno. Jako joj je bitno kako izgleda, a izgledala je predivno i majčinstvo kao da ju je još više proljepšalo. Često mi je išla na živce. Nisam ja uvijek raspoložena za kreacije i make up kao ona.


- Putovati možeš u trenirci, ali čim dođeš u hotel, odmah je skini i ne vadi je više iz torbe.


- Pa neće valjda u trenerci na večeru - ubacila se Ana.


- Naravno da neću, gluposti - odgovorila sam.


- Po danu možeš u ovim zelenim hlačama, ovoj bež košulji...


- Ma daj, šta je tebi - prekinula sam ju - pa znam se valjda sama obući. Pomozi ti meni oko garderobe za večeru.


- Dobro da vidimo.


- Može ova crvena suknja - skočila je Maja.


- Jesi ti normalna? Pa to nije više ni za plažu.


- Di ti je ona crna haljinica? - upitala je Branka.


- Ma ofucala se, bacila sam ju.


- Moraš imati crnu haljinu - nastavila je Branka.


- Možeš mislit, znam to. Kao svaka žena bi u svom ormaru trebala imati vječnu crnu haljinicu. Glupost. Ko je to smislio da mi je znati, a još gluplji su oni što se drže tih nepisanih modnih pravila.


- Daj dosta, šuti. Šta izmišljaš, nije to bezveze rečeno. Crna haljina ti uvijek dobro dođe i možeš je kombinirati sa svim.


-Možda kad budem imala 40.


-Evo možeš ovu crnu suknju, ona ti baš dobro stoji, a gore možeš ovu roza košulju. Baš je otkačena - složila je Branka kombinaciju.


-Je l' baš moram biti u suknji? Znaš da i nisam baš neki ljubitelj.


-Ne moraš - odgovorila je.


-Znam! - uzviknula je Višnja- obuci ono bijelo što si nosila kod Ivana na promociju.


-Da stvarno - složila se Ana, a Branka i Maja su potvrdile.


Bio je to lagani bijeli komplet, hlače sa spuštenim strukom koje su se lagano širile prema dolje i košuljica kratkih rukava, dubokog dekoltea i uska u struku. Uz to sam imala bijele sandale na visoku petu, otvorene na prstima, s kaišićem s cirkončićima na peti. Svi su bili zadovoljni odabirom.


-Joj ljudi, kako ću ja to - zakukala sam kad sam se sjetila što me čeka.


-Ma daj nemoj više kukati, bit će super - tješila me Ana.


-'Ko zna, ali sad nema veze. Odlučila sam, pa šta bude. Samo mi je malo mrsko putovati sama.


-Čekaj, sjetila sam se nečega! - uzviknula je Maja.


-Čega? Molim te ako je nešto za obući, zaboravi.


-Ma ne to, to smo riješili, nego nekoga da putuje s tobom ako ne voliš ići sama.


- Koga?


-Pa...


-Nikad ne počinji rečenicu sa pa - prekinula ju je Višnja.


-Evo vidiš ti nju. Pa ti nisi normalna. Rekla sam ti sto već stoput da me prestaneš ispravljati. Pričat ću kako ja hoću, pa makar bilo i pogrešno.


-Samo ti želim pomoći da se pravilnije izražavaš. Koliko god ti mislila da to nije važno, varaš se. Shvatit ćeš ti to jednom.


-Nisi normalna - viknula je Maja.


-Daj dosta. Ti bi išla s njom? - prekinula ih je Branka.


-Ma ne, znaš 'ko je uvijek spreman za pokret i svugdje ima nekakva posla.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.