-Stvarno bi ga mogla nazvati da ide s tobom - rekla je Ana - ne bi ti bilo dosadno u putu.
-Fićo, ustvari Filip je naš prijatelj iz ulice. Studira veterinu u Zagrebu i već dugo vremena govori da je pri kraju faksa, ali nitko zapravo ne zna dokle je došao. Uvijek nekamo putuje i gdje god ga tko zove, on ide. Nikad nema nikakvih obaveza, uvijek je slobodan. Baš je prošli vikend bio kod kuće i žalio se kako dugo nije nikamo išao iz Zagreba.
-Idem ga nazvati.
Odzvonilo je do kraja, ne javlja se.
-Možda je na faksu - rekla je Branka.
-Da, baš - s podsmjehom je rekla Maja.
Probala sam još jednom. Već sam htjela prekinuti kad se javio.
-Šta se ti ne javljaš?
-To da čovjek dobije dojam da sam nečim zauzet.
-Ja nisam čovjek i ne moraš meni to prodavati.
-'Ajd dobro. Mislio sam ako prođe, prođe. Di si, šta ime?
-Ej, htjela sam te nešto pitati.
-Ako je pitanje teško, nemoj. Tek sam se probudio. Jesi ti uopće pogledala na sat kad si zvala?
-Skoro je 11, dosta ti je. Ej, 'oćeš sa mnom u Split?
-Može. Samo se nadam da nije rano ujutro.
Nije, navečer je.
-Može. Šta ćeš u Splitu?
-Cure su mi poklonile večeru. I to znaš s kim? S Marinom Bulićem!
-Odvratno! Onaj tvoj nogometaš? Je l' idem i ja na večeru?
-Vjerojatno da, ali ne s nama.
-Baš sam mislio večerati s nogometšem! Jaka faca. Imam je svoju tetku Maru. Otići ću ja kod nje, sigurno me se poželjela.
-Ma sto posto. Jako će ti se obradovati. Onda smo se dogovorili. Ja krećem u 9, u Zagrebu smo oko ponoći. Još ću ti se javiti.
- O.K.
-Evo cure te pozdravljaju.
-Reci Branki da joj te hlače baš ne stoje nešto. Maji kaži da imam jednog frenda s faksa, sto posto njen tip. Višnju pitaj stručno mišljenje: pogreška ili pogriješka. Anu pitaj je l' sigurna da je Goran otišao u Njemaču, a ti molim te razmisli je li pametno ići na tu večeru. Možemo mi i bez razloga u Split.
-'Ajde nastavi spavati. Pusa.
-Samo nemoj molim te - počela je Branka - da Marin vidi Fiću. Mogu si zamisliti njegov izgled i garderobu. A kad negdje ide, onda se još posebno potrudi.
-Ma baš je to simpatično na njemu - rekla sam joj.
Ma da, super - ironično je potvrdila.
Fićo se uvijek svemu suprotstavljao. Ne zato što je tako mislio, nego što ga je to užasno zabavljalo. Tako je i s garderobom. Kad bi netko rekao da je nešto demode i da se više ne nosi, e on bi onda baš to nosio. Uglavnom je uvijek privlačio poglede. Upitne i začuđujuće. To ga nije ni malo smetalo. Ustvari, on to nije ni primjećivao. Ja sam na to odavno navikla, ali svaki put bi iznova umrla od smijeha kad bi ga vidjela.
-Dobro, sad bismo mogle krenuti - rekla je Ana - vidimo se večeras. I ne vraćaj se iz Splita bez sendviča.
Anino najdraže jelo jesu sendviči s putovanja. Što duži put, to bolji sendviči. Nije mi jasno, rekla bi, kako ne kužite, kako ne osjetite taj miris, taj okus. Zamislite salamu koja stoji pet sati spljoštena između dvije šnite kruha, margarina i sira, zamotana u aluminijsku foliju kroz koju se uvlače različiti mirisi putovanja. Nemam komentara.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.