Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


srijeda, 3. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /7/

Cure su otišle, a ja sam s mamom morala još sat vremena raspravljati o putu. Kad smo konačno donijele zaključak (svaka svoj), došao je Ivan. Ispričala sam mi što se dogodilo. Smijao mi se u facu deset minuta. Poslije mu se u tome pridružio i Blaž. Ja sam im na to samo svečano izjavila:

-Ljubomorni ste!

Navečer smo imali pjevanje u crkvi. Jednom tjedno bismo išli na probu crkvenog pjevanja, a nedjeljom na misi bismo pokazali svoje pjevačko umijeće. U pauzi probe Maja je jedva dočekala da progovori.

-Velečasni, pitajte Niku gdje prekosutra putuje! - cijela je crkva odzvanjala.

Znala sam.

-Kamo ideš Veronika? - pitao me velečasni.

-Idem u Split - odgovorila sam ozbiljno.

-Šta je u Splitu?

Sve sam mu objasnila i čekala reakciju. Velečasni nas je sve krststio, pričestio i krizmao. Branku i vjenčao. I rekao da ne ide u mirovinu dok ne vjenča i nas četiri. Mogao bi nakupiti još puno godina službe. Bar zbog mene.

-Zanimljivo i neobično. Nadam se da se nećeš razočarati - mudro je izjavio.

-Zašto bi se razočarala, pa ne očekujem ništa.

-Jesi sigurna? - upitao je.

Joj, kako zna razbiti čaroliju. Naravno da nisam sigurna. Naravno da nešto očekujem. Što? Ne znam.

-Sigurna sam, ne brinite - slagala sam. I to u crkvi.

Bože, oprosti. Odužit ću ti se, morala sam ovaj put. Ne da mi se sad objašnjavati nikome, sebi najmanje.

Sutradan sam cijeli učila (za mamu), a ustvari sam cijeli dan razmišljala da me glava počela boljeti. Onda sam odlučila da prestajem razbijati glavu s tim šta će biti, šta ću ja s njim pričati, kako ću izgledati...odlučila sam biti ja, kako god to na njega djelovalo. Nikad nisam znala glumiti, pa neću ni sada.

Jedva sam dočekala polazak. Ujutro sam skoro odustala, pa sam se predomislila. Mama me naživcirala svojim savjetima kao da u trećem osnovne idem u školu prirode. Zatim se komšilik skupio na kavu. Svatko je dao još koji pametan savjet. Užas jedan, Sat vremena prije polaska busa sastala sam se s društvom u kafiću. I tu su me svi savjetovali.

-Jesi ponijela nekakav poklon? - pitao me Nikola.

-Kakav poklon, pa ne idem mu na rođendan?

-Mislim možda nešto slavonsko.

-Možda klip kukuruza - rekla sam uz smijeh.

-Mislio sam kulen, možda.

-Jesi ti normalan? Kulen treba zaslužiti.

I opet smo se kao i obično dobro nasmijali.

Autobus je stigao. Vozač koji je izišao spremiti moju torbu u prtljažnik s čuđenjem je gledao masu koja me ispraćala. Ulazila sam u bus, a savjeti su još uvijek stizali.
-I pazi kako se izražavaš!

Pogađate čiji je.

I tako sam vam ja upravo kroz prozor ugledala tablu za izlazak s autoputa za Ivanić Grad. Još malo pa će mi se Fićo pridružiti.

Svjetla metropole obasjala su autobus. Volim Zagreb. Od malih nogu dolazim tu kod tete.

Čim je autobus skrenuo prema peronima, ugledala sam svog prijatelja.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.