Za sve koji su nam se tek priključili!

Prvi nastavak romana pronaći ćete u arhivu, pod siječanj.



STIGLI SMO DO KRAJA!

Danas zadnji nastavak.

NE MOGU VJEROVATI

tako se zove moj roman. Napisala sam ga prije par godina, za sebe i svoje prijateljice. Sad ga želim podijeliti sa svima vama koje želite svaki dan, na par minuta pobjeći iz stvarnosti. Ovo je lagano štivo koje će vas zabaviti, odmoriti i nasmijati. Pa evo, vi koje to volite, uživajte.

Kad već živimo u nekom ludom vremenu punom stresa, problema, strke, ružnih i tužnih vijesti, krize, recesije... nek' bar onda nešto što čitamo ne bude takvo.

Ako vam čitanje mog romana izmami bar jedan osmjeh na lice, MOJA MISIJA JE USPJELA!


nedjelja, 28. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /28/

-Ništa, šta bi bilo - rekla sam joj.

-Nisam tebe pitala. Filipe?

-E, pa taj vam se slavni nogometaš zaljubio u vašu kćer.

-Molim!? - viknula je iznenađeno.

-Ma laže, pusti ga.

-Šta stvarno? - upitao je Blaž.

-Zaljubio se - nastavila je mama - eto sad ste zaljubljeni jedno u drugo.

-Vi stvarno niste normalni.

-Nemoj se ti sad nam izvlačiti - rekla je mama - nego nam ispričaj šta je bilo.

-Neću vam ništa pričati, niste normalni.

-Pa to je baš lijepo - upala je Fćina mama.

-Ma prekrasno, sad prestanite.

-Nećemo prestati kad je najzanimljivije. -rekao je Blaž.

-Pričaj nam! - naredila je mama.

-Neću!

-Pričaj ti Fićo - rekla mu je.

-Ništa ti nećeš pričati - zaprijetila sam mu kažiprstom.

-Ja to stvarno ne razumijem - počeo je Fićo - pa sve bi druge bile sretne da se netko tako poznat zaljubi u njih.

-Ma šta ti znaš 'ko bi kad bio sretan. Dosadan si, šta nisi ostao u Zagrebu.

-Šta ćete se vi sad svađati? - pitala je Fićina mama.

-Nećemo, ali čut ćeš ti mene.

-Šta sam ja sad kriv?

-Kriv si što ne možeš šutjeti, što si uopće išta spominjao.

-Znači da nešto ima - pametno je zaključila mama - I hoće on sad doći kod nas?

Uhvatila sam se za glavu.

-Ne mogu vjerovati, ti stvarno nisi normalna.

-Pa šta?

-Pa ništa - odustala sam.

-Ajde Fićo pričaj - ali ona nije odustala.

-Tip se stvarno zaljubio u Niku...

Shvatila sam da ne mogu spriječiti razgovor o toj temi, pa sam se udobno smjestila čekajući Filipovo izlaganje.

-Prvo na onoj večeri - nastavio je - ostali su do poslije jedanaest, odmah mi je bilo sumnjivo. Onda sutradan navečer smo ga sreli, pozdravili su se, a on se poslije vratio sam i bili su vani skoro do ujutro. A najbolje od svega, slušajte sad ovo, autobus nam je tek krenuo, kad je odjednom naglo zakočio.

Fićo se uživio u priču, šteta što nije bilo nikakvog ubojstva.

-A ono - nastavio je - ispred autobusa stao nekakav svemirski auto, a iz njega iziđe nitko drugi nego slavni nogometaš! Nije mogao dopustiti da mu voljena ode bez pozdrava.

-Mein Got, ne mogu vjerovati. Kako dirljiva priča, čudi me da vas dvije niste počele plakati.

-Šta si ti radila do jutra vani? - od cijele priče mama me to pitala.

-Nek' ti Fićo ispriča, on sve zna.

-Ne znam ja što je radila, bila je sa svojim dečkom.

-I on ti je sad dečko?

-Ma nije, ljudi što vam je, kakav dečko. Puno smo pričali, zezali se i bilo nam je lijepo na večeri. Sutradan smo se slučajno sreli i prošetali i jednostavno se družili. Nismo se zaljubili, sprijateljili smo se.

Malo sam slagala, nadam se.

-I to je to. Nismo se pozdravili i on je došao na kolodvor. Malo je zakasnio, pa je zaustavio autobus.

-Da, sasvim je uobičajeno stati autom pred autobus kako bi nekog pozdravio.

-Sigurno se zaljubio, nema dvojbe - rekla je moja susjeda, Filipova mama.

-Sigurno - potvrdila je moja mama.

-To vas dvije iz iskustva stečenog gledajući sapunice? Sigurno je i Juan Carlos tako nešto napravio za Mariu Frenandu.

-Pričaj ti šta hoćeš - nastavila je mama ponosno - ali to ti je to.

-To uopće nije to. Milim vas nemojte to nikome pričati, samo ćete me osramotiti. Šta misliš da on zna da pričam da mi je dečko. Daj stvarno nemojte.

-Dobro, dobro nećemo- rekla je susjeda.

-Nećemo, ali moraš nam ispričati šta se stvarno dogodilo - obećala je mama.

Fićo i Blaž su šutjeli. Pogledala sam ih upitno.

-Neću - rekao je Blaž.

-Znaš da ja ne mogu šutjeti - progovorio je Fićo.

-E pa ovaj put moraš.

-Dobro.

-Ubit ću te ako čujem da si nešto pričao.

-Dobro je!

Ispričala sam im ukratko što se stvarno dogodilo, onako površno, ali bili su zadovoljni.

Nazvala je Maja.

-Dolazimo na kavu!

Uskoro su došle. Maja, Ana i Branka. VIšnja je jutros otišla u Zagreb, ali je javila da joj sve javimo do detalja. Izljubile smo se kao da se nismo vidjele sto godina.

-I, kakvi su dojmovi? - počela je Branka.

Znala sam da njima moram ispričati sve, bez cenzure.

-Odlično! Cure puno vam hvala. Ovo mi je bio najbolji poklon do sada.

-Kakav je?

-Ajme, prekrasan, predivan.

-Vidjela si ga i u subotu navečer? - upitala je Maja.

-Cure, sad se pripremite za priču. Marin Bulić se izgleda zaljubio u mene.

Počele su vrištati.

-Molim, stvarno?

Ana nije mogla vjerovati, kao ni Maja ni Branka, kao ni ja. Ispričala sam im sve od početka do kraja. Svaku i najmanju sitnicu.

-Znaš šta - počela je Branka - nije se on izgleda zaljubio u tene, to je definitivno.

-Ne znam, to mi je čudno, ne mogu vjerovati.

-Zašto - pitala je Ana jedući svoj sendvič - zgodna si, pametna, zanimljiv, zašto misliš da se ne bi mogao zaljubiti.

-Ma daj, koliko on oko sebe ima zgodnih cura i baš je čekao mene da se pojavim s druge strane svijeta, da dođem i da se on za dva dana zaljubi.

-Pa ne biramo kada i u koga ćemo se zaljubiti i koliko nam vremena za to treba - rekla je Maja ozbiljno i pametno - možda si ti osoba koju je on cijelo vrijeme tražio.

-Da baš. Ne znam , zbunjena sam.

-A ti, ša ti ošečaš? - pitala je Ana punim ustima.

-Znaš šta sam osjećala prije, a sad sam totalno zaljubljena. Nije mi to baš trebalo.

-Ma daj, zar to nije divan osjećaj?

-Možda, da je taj u kog si tako ludo zaljubljena kraj tebe, da je i on tako zaljubljen. A ovako, bojim se baš i nije divno.

-Nemoj sad gledati crno. Malo pričekaj, vidjet ćeš šta će dalje biti - rekla je Ana.

subota, 27. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /27/

-Jedva čekam da ispričam svima šta je bilo - rekao je Fićo.

-Kome svima, šta ćeš pričati?

-Čuj šta ću pričati, pa tvoju ljubavnu priču.

-Molim te samo ti nemoj ništa pričati. Uostalom, ja ću ih vidjeti prije, dok ti dođeš, svi će već zaboraviti.

-Šta kad dođem, ja sad idem kući.

-Nećeš ostati u Zagrebu?

-Neću, idem sad kući.

-Blago meni, nemoj ti molim te ništa pričati. Ako budeš pričao, bit će i ubojica i špijuna.

-Ja ću ispričati svoju stranu priče, onako kako sam je ja doživio, pa nisam se ja ljubio s njim.

-Ma daj, dosadan si.

Zazvonio mi je mobitel, bio je to Ivan. Rekla sam mu kad dolazimo. Vozili smo se već tri sata. Filip nije prestajao pričati, a ja nisam prestajala misliti o Marinu, o onom što mi se dogodilo.
Zašto sam se ja njemu svidjela?
Mislim, stalno je okružen ljepoticama, manekenkama. Ja se pojavim iz nekog sela i svidim mu se za dvije večeri.
Moram priznati da sam bila ponosna na sebe.
A on je divan. Prije svega pametan je, jednostavan i drag, a o izgledu da i ne govorim.
Samo...što će sada biti? Moram se vratiti svojim obvezama. Kako?
Kako ću kad više nisam ona ista Veronika.

-Šta misliš da sutra napravimo tulum? - upitao me Fićo.

-Kakav tulum?

-Pa ono, kao da proslavimo to što si našla dečka.

-Kakvog dečka?

-Nogometnu zvijezdu.

-Nije mi on dečko. Šta pričaš gluposti.

-Nego šta ti je?

-Nemam pojma ustvari. Ništa, samo smo se svidjeli jedno drugom. Da sam u Splitu, možda bi mi i bio dečko. Ovako vjerojatno ništa od toga. Nažalost. A sad bi mogli malo spavati.

-Probat ću.

Zatvorila sam oči. Kad sam ih ponovo otvorila bili smo već u zapadnoj Slavoniji. Pogledala sam u Fiću, spavao je kao beba. Već je polako svitalo.

Sigli smo i Ivan nas je čekao na stanici.

-Otkud ti Fićo? Tvoji znaju da ćeš doći - pitao je.

-E to i je gušt. Probuditi ih sve rano ujutro.

-Ma daj nemoj, ideš kod nas spavati - rekao mu je Ivan.

-Ne, ne, ne treba, bit će zanimljivo.

-I, kako ste se proveli?

-Ja super, a tvoja sestra još bolje.

-Da, super je bilo - rekla sam.

-Kakav je Bulić? - pitao je Ivan.

-Neodoljiv i...-Fićo je počeo pričati, ali sam ga na vrijeme prekinula.

-I on je super.

-Možeš ga slobodno zvati zet.

-Ma daj molim te prestani!

-Molim Nika!? Šta si ti tamo radila?

-Ništa, samo smo se prijateljski družili.

-Da, da i zato je stao autom ispred busa i zaustavio ga da bi se pozdravio s njom.

-Isuse Nika, svaka čast.

-Daj prestanite pričati o meni. I požuri, spava mi se.

-Ej, niko mi neće vjeroavti kad im sutra budem pričao da se Marin Bulić zaljubio u moju sestru.

-Znaš šta, da ti nije palo na pamet to nekomu spomenuti. Uopće se nije zaljubio. I ti Fićo - zaprijetila sam mu prstom - da nisi pisnuo.

-Obećavam neću. Samo svojoj staroj ujutro, a to znači do podne cijelom selu.

-Ozbiljno ti kažem

- Dobro, dobro.

Filipa smo ostavili kod njegove kuće i ubrzo stigli u naše dvorište. Jedva sam čekala da legnem u svoj krevet. Bože, hvala ti na svemu lijepom što mi se dogodilo. Zagrlila sam svoj jastuk i zaspala.

-Je l' ti danas imaš ispit? - vikala je mama s vrata.

-Sutra - rekla sam joj zatvorenih očiju - Koliko je sati?

-Sedam.

-Pusti me da se naspavam.

Zatvorila je vrata. Znala je ona da je ispit sutra, samo nije mogla dočekati da ustanem i ispričam joj kako je bilo. To je tipično za nju. Znala sam da će tako biti. Slijedeće što sam čula opet je bio njen glas.

-Sad će jedanaest, dosta ti je.

-Ajme šta ti je ženo.

-'Ajde, ustaj.

-Dobro, evo sad ću, skuhaj kavu.

-Jesam već, ajde.

U polu snu sam se umila i došla u kuhinju.

-Evo naše Dalmatinke - viknuo je Blaž koji je sjedio za stolom.

Poljubila sam njega i mamu i sjela za stol.

-I kako je bilo? - upitala me mama.

-Odlično.

-Kako je bilo na večeri? Kakav je taj tvoj Marin? - krenula je bujica pitanja.

-Super je bilo. Marin je predivan dečko, baš onakav kako sam vam uvijek govorila, a vi ste me sprdali. Zgodan, pametan, dobar.

-Dobar je bio jučer na utakmici - rekao je Blaž.

-Mama i ti si gledala?

-Malo.

-Sigurno ju je stari potjerao - rekao je Blaž kroz smijeh.

-Šta se ti smiješ, šta me ima tjerati, baš me zanima nogomet. Mislila sam, možda ću nju vidjeti.

Pogledala je na mene. Blaž i ja smo umirali od smijeha.

-Pa di ćeš me vidjeti na onolikom stadionu, šta je tebi.

-Šta, šta je meni, sad vi mene pravite budalom. Ko da ne znaš da u svakom prijenosu nekoga iz gledališta prikažu izbliza.

-Ma znamo mi da je to tebi samo izgovor, a pravi je razlog što si se opet posvađala s tatom - rekla sam joj.

-Ajde dosta.

Ispitala me sve detaljno o hotelu, o gradu, o tetki Mari. Ja sam poslušno odgovarala jer znam da mi nema druge. Onda su došli Fićo i njegova mama.

-Ko je tebe probudio? - pitala sam Filipa.

-Imaš tri puta pravo pogađati.

-Šta bi? Dođeš malo kući i to bi prespavao - rekla mu je njegova mama.

-Kako je tebi bilo? - pitala ga je sad moja mama.

-Odlično! Je l' vam Nika ispričala?

-Je, dobro ste se proveli.

-Je l' vam kćer ispričala ono ono najvažnije? - ponosno ju je upitao.

-Stvarno si idiot - poludjela sam.

-Šta je najvažnije, utakmica? - pitala je mama.

-Pa, ima veze s utakmicom.

-Šta?

-Pa taj njen nogometaš.

-Dobro, šta s njim?

-Daj, pusti ga, priča gluposti. - prekinula sam njihov dijalog.

-Šta s njim, Filipe? - uporna je bila mama.

petak, 26. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /26/

Evo prošle su i te tri minute. Svi su pljeskali, a ja bih najradije zaplakala. Igrači su polako išli prema svlačionicama, opraštajući se s publikom. Nisam se micala s mjesta sve dok se broj deset nije izgubio iz vida.

-Daj idemo - viknuo je Filip.

-Pričekaj još malo da se raziđe gužva - rekao mu je Dario.

Pričekali smo još malo i krenuli. Imali smo sat i pol do polaska autobusa. Požurili smo u u stan.
Ja sam bila kao u transu, nije mi se dalo razgovarati, nije mi se dalo pozdravljati, nije mi se dalo putovati. Najradije bih da se mogu teleportirati u svoj krevet i odspavati par dana. Kod tete smo opet morali jesti, čak nam je napravila i sendviče za put. Znala sam da neću jesti, ali kako bih se pojavila Ani pred očima. Zahvalila sam joj za sve, zaista su bili dobri domaćini. Pozdravili smo se, a Dario nas je odvezao do autobusnog kolodvora. Fićo je cijelo vrijeme nešto pričao, a ja nisam registrirala ništa. Smjestili smo se naša sjedala. Buljila sam van ne primjećujući što gledam.

-Veronika je odlučila umrijeti? - prekinuo me Fićo.

-Oprosti, tužna sam. Bilo mi je lijepo, žao mi se rastati od Splita.

-Trebali si reći, mogli smo još ostati.

-Ma da. Dan-dva ionako ne bi ništa promijenio.

-Šta treba mijenjati?

-Ništa.

-Dobro, sad mi ozbiljno reci šta je bilo s tim Marinom.

-Ne znam ni sama. Sviđa mi se jako, što i nije neka novost, ali sad kad sam ga upoznala, sviđa mi se na drukčiji način. Najbolje je to što mislim da se i ja njemu sviđam. Ali što ja imam od toga. Tko zna hoćemo se više ikad vidjeti. Moram se jednostavno pomiriti s tim, ostaviti to kao lijepu uspomenu.

-Nemoj, to je tako tužno, evo suze su mi krenule - rugao mi se Fićo.

-Marš, lijepo si me pitao da ti ozbiljno kažem.

-Pa kako si nasjela na to, znaš da ja nikad nisam ozbiljan.

-Onda me pusti na miru. Ja stvarno ne znam kako je ona Ivana mogla biti s tobom.

Vozač je upalio autobus, zatvorio vrata i polako krenuo. Gledala sam kroz prozor kad je autobus odjednom naglo stao.

-Koji ti je!? - viknuo je vozač

Pogledala sam naprijed. Ispred autobusa stajao je sivi BMW 535. Isuse, Bože, uštipnula sam se da se uvjerim da ne sanjam. Ovo se sigurno ne događa meni.
Možda mislite kako je i ovo još jedna predstava u mojoj glavi, ali ovo se stvarno događa.
Iako, moram priznati da bolje ne bi ni mogla zamisliti.
Vozač se bunio, ali kad je vidio tko je izišao iz auta, oduševio se.
A ja se nisam mogla pomaknuti.

-Daj izlazi . gurao me Fićo-

Izvukla sam se iz sjedala. Svi su zbunjeno gledali. Vozač mi je otvorio vrata, a Marin koji je stajao vani rekao mu je da nam da samo minutu. Ovaj je oduševljeno klimnuo.

-Ovo je treći put da me šokiraš. Otkud ti?

Uhvatio me za ruke. Sve oko mene je odjednom nestalo. I grad i autobus i ljudi. Postojao je samo on.

-Nisan moga pustit da odeš, a da se ne pozdravimo.

-Nemaš pojma kako mi je drago.

'Oćemo se opet vidit?

-Je l' bi volio?

-Da, jako.

-I ja, ali stvarno ne znam kada.

-Nadam se uskoro. Čut ćemo se pa ćemo se dogovorit, može?

-Naravno.

Privukao me nježno i poljubio za rastanak. Najradije bi ostala tako zauvijek.

-Sritan ti put, mislit ću na tebe.

-I ja na tebe.

Dopratio me do busa, zahvalio vozaču, a ja sam se smjestila na svoje mjesto. Sad su me svi gledali još zbunjenije. Mahala sam mu i slala puse dok god se vidio. Bila sam presretna.

-Šta bi ti rekla da ti se netko tako zaustavi pred autom?

-Dosadan si.

-Pa taj tip se stvarno zatreskao u tebe, ja sam mislio da se takve stvari događaju samo u ljubavnim romanima.

-Vjeruj mi, i ja isto.

Bila sam u transu, nisam mogla zamisliti bolji scenarij. Je l' on to meni rekao da mu se sviđam? Ne mogu vjerovati. Čovjek kojeg sam godinama obožavala rekao je da mu se sviđam. Što to znači, uopće me trenutno ne zanima.
Osjećam se kao Pepeljuga kad ju je princ pronašao i obuo joj njenu staklenu cipelicu na užas i zgražavanje ljubomornih, ružnih maćehinih kćeri. Nažalost, nije me odveo u svoj dvorac da s cijelim kraljevstvom proslavimo svoju ljubav. Ja sad idem daleko i tko zna kad ću ga ponovo vidjeti i što se sve u međuvremenu može dogoditi. Ja sigurno neću nikada zaboraviti ovo što mi se dogodilo u Splitu, ali on, to nisam sigurna.
Sad sam bila beskrajno zahvalna curama što su mi to priredile.
Bio je to najljepši rođendanski poklon koji sam ikad dobila.

četvrtak, 25. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /25/

Ušli smo. Stadion je izgledao veličanstveno. Bila sam ushićena. Popeli smo se do svojih mjesta, negdje na sredini istočne tribine, skoro na vrhu. Sjela sam i s divljenjem promatrala sve oko sebe. Navijači su vješali transparente. Ljudi su polako zauzimali svoja mjesta, a nekoliko je igrača šetalo po travnjaku. Među njima nije Marin ako vas to zanima.

-Koliko ovo traje? - prekinuo me u razgledavanju Fićo.

-Bože, pa nije još ni počelo, a kad počne traje 90 minuta plus 15 minuta poluvrijeme. Naravno ako ide sve po propisu.

-Molim!? Jesi ti normalna? Pa ne mogu ja sjediti tu dva sata.

-Pa kako će svi ostali sjediti, tako ćeš i ti.

-Da, samo ti ostali će gledati ono što ih zanima, pa im neće biti dosadno.

-Daj ajde, stvarno si dosadan. Izdržat ćeš ti to. Uostalom, nije ovo kazalište, pa smiješ se prošetati.

-Bar nešto - tužno je izjavio Filip.

Stadionom su se orile poznate navijčke pjesme. Pogledala sam sat, bilo je još deset minuta do početka utakmice. Uskoro se prolomio glasan pljesak. Igrači su izišli na travu. Marin je kao kapetan izišao prvi. Bili smo stvarno daleko, ali meni je srce stalo kad sam ga ugledala. Ustala sam se kao i svi i pljskala i vikala. To mi je bilo super na utakmicama. Mogla sam vikati do mile volje da me nitko ne opominje. Poslije bi osjetila nekako olakšanje, kao da sam u sebi nešto dugo nosila i sad ga izbacila. Probajte, stvarno djeluje. To je najbolja terapija za oslobađanje od stresa. Uskoro je i Filip skužio da smije galamiti, iako nije znao zašto. Svidjelo mu se.
Igrači se se međusobno pozdravili, a onda je Marin zajedno sa sucima i protivničkim kapetanom stao na centar igrališta kako bi bacanjem novčića odlučili čija će biti lopta u prvom napadu. Pripala je gostima. I tako je utakmica počela. Nije bila ništa posebno zanimljiva. Ma nisam je ni gledala, ja sam samo buljila u Marina.
Prošlo je već oko pola sata, a ni jedni ni drugi nisu imali ni jednu pravu priliku. Napokon se nešto događalo pred gostujućim golom. Svi smo se ustali bodreći ih, ali ništa. Korner, pa opet ništa. Točno je bilo ono što sam govorila, vuku se k'o prebijeni po toj travi.

-'Ko zna di su bili cilu noć, sad bi oni trčali - komentirao je glasno jedan čovjek u blizini.

Pomislila sam kako je potpuno u pravu. Sjetila sam se prošle noći i sva zadrhtala. Gužva je bila pred golom Hajduka. Svi su fućkali i htjeli poremetiti koncetraciju njihovih igrača, jedino je moj prijatelj Filip glasno i dalje u istom tonu navijao.

-Budalo, zar ne vidiš da Hajduk može primiti gol - ljudi su se okretali prema njemu.

-Ubit će te neko- smijao se Dario.

-Šta neko? - rekla sam - ubit ću ga ja ako ne prestane.

Loptu sa same crte spasio je tko drugi nego Marin. Vrištala sam od sreće.
Htjela sam na glas svima objaviti: znate on me sinoć poljubio. Pomišljam gluposti, on se mene nije ni sjetio. Sigurno je mislio da mu se pružila prilika da osvoji na brzinu još jednu glupaču. Kad je skužio da od toga nema ništa, pokajao se što nije već odavno na spavanju.
A dobro, neću sad o tome razmišljati.

Koliko ja već imam stvari stavljenih na čekanje za razmišljanje! Ne znam samo kad ću početi.

Prošlo je prvih 45 minuta.

Rezultatt: 0:0,

Igra: loša.

Marin: prekrasan.

Dario i ja ostali smo sjediti, a Fićo se prošetao. Razmišljala sam o tome kako ću uskoro otići iz Splita i sve ovo lijepo ostaviti za sobom. Što ću onda? Ostati zaljubljena kao kakva balavica?

Što ja imam od toga? Ništa. Bolje će mi biti da sve što prije zaboravim. Možda da nađem dečka. Da, baš. Ustvari, imam jednog bivšeg koji mi je rekao ako se ikada predomislim, uvijek mu se mogu javiti. Ne daj Bože, ni da je zadnji na svijetu. Pogotovo sad kad sam upoznala Marina. Nitko me drugi ne zanima.

Počelo je i drugo poluvrijeme, ništa bolje od prvog. ali meni je bilo super sve dok sam dolje vidjela broj 10. Naravno, s vrha tribina izgleda mali kao figurica iz čokoladnog jajeta, ali to uopće nije bitno. Oko polovice drugog poluvremena Hajduk je konačno zabio gol. Ljudi su toliko skakali da se tribina doslovce tresla. Ostatak utakmice prošao je dosta mirno. Gosti su imali dvije šanse, ali ništa opasno. Pogledala sam na semafor. Ostalo je još tri minute do kraja. Zar to znači da još samo tri minute mogu gledati Marina? Prošla me jeza.

srijeda, 24. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /24/

Probudila me teta Mara.

-'Ajde na kavu, već je jedanaest.

-Već? Isuse, šta me niste prije zvali.

Obukla sam se i oteturala u kupaonicu. Kad sam izišla opio me miris kave. Svi su već sjedili za stolom.

-Dobro jutro.

-O, 'ko se to nama pobudio - uzviknuo je znate tko.

-Kad ste se vi probudili?

-Već smo zaboravili da smo spavali.

-Šta me niste zvali?

-Nismo htjeli prekidati slatke snove.

-Daj šta izmišljaš.

-I, kako ste se proveli? - upitala je teta.

-Odlično - odgovorio je Fićo. Je l' tako Nika?

-Tako je, super nam je bilo. Šta ti to mene provociraš?

-Uopće, otkud ti to?

-Šta je vama? - upitala je teta.

-Ma zeza me, pustite ga.

-Ispričaj teti s kim si provela večer.

Ispričala sam joj ukratko izostavljajući naravno puno toga.

-Baš lijepo - komentirala je - vidiš, postali ste prijatelji.

-Mislim da su oni postali i nešto više.

-Da? - pogledala je u mene.

-Ma izmišlja, pustite ga.

Dario se cijelo vrijeme samo smijao ne upuštajući se u diskusiju.

-Ideš s nama na utakmicu? - upitala sam ga.

-I mogao bi.

-Super, jer Fićo i nije neko društvo za utakmicu.

-Možeš mislit, jaka stvar, utakmica - rekao je uz grimasu.

Poslije je došao i tetin muž, pričali smo i smijali se. Vrijeme je brzo prošlo. Pomogla sam teti
poslije ručka oprati suđe i već je bilo vrijeme da se spremamo za tekmu.
Kako smo cijelo vrijeme razgovarali nisam imala vremena puno razmišljati o Marinu. Sad kad se bližio početak utakmice, osjećala sam nekakav nemir. Obukla sam traperice, bijelu majicu (da sam znala da ću na utakmicu, naravno da bih ponijela svoj dres) i tenisice.
Fićo je izvukao neku svoju kombinaciju, ali smo ga Dario i ja na vrijem spriječili da to obuče.

-Imaš ti išta normalno, mislim običnu majicu?

-Kakva glupost, obična majica. Dobro, imam jednu.

Kad nam je pokazao, samo smo se pogledali, ali klimnuli smo glavom s odobravanjem. Jer ipak, među ostalima, ova je bila prilično obična.
Krenuli smo nekih sat vremena prije utakmice. Prolazili smo istim putem koji sam sinoć prošla s Marinom. Dobro sam zapamtila svaki korak toga puta. Mislim da bih, da ga sad ponovo prolazim drukčije koračala. Sigurnije, ponosnije, hrabrije, odlučnije.
Vidiš, ovo bi mogla biti krilatica neke vojske ili bar brigade: sigurno, ponosno, hrabro i odlučno! Ali mene sigurno ne bi primili u tu postrojbu. Priznajem, ja ne mogu tako koračati jer ovako beznadno zaljubljeni to jednostavno ne mogu!

Kraj nas su prolazili navijači obučeni u dresove, zagrnuti šalovima i zastavama. Meni je to stvarno bio doživljaj.

-Pogledaj kako su oni obučeni, a meni nešto prigovaraš - upozorio me Fićo.

-To su navijački rekviziti, tako se i treba obući za utakmicu.

Došli smo pred Poljud. Nisu još puštali ljude unutra, pa smo stali među masu koja je čekala.

Dario je otišao kupiti ulaznice. Dobili smo ulaznice za istočnu tribinu, skoro na vrhu.

-Šta misliš da se sada desi neko ubistvo, koja bi to istraga trebala biti da se ubojica pronađe među ovoliko svijeta.

-Pa valjda bi od toliko ljudi netko nešto vidio.

-Znaš da u ključnom momentu rijetko tko gleda.

-Daj dobro, neću sad valjda pričati o ubojstvima.

-Nego o čemu?

-Pa recimo o nogometu.

Zazvonio mi je mobitel. Vidjela sam da imam nekoliko propuštenih poziva, ali jednostavno mi se nije dalo pričati o onom sinoć A sigurno bih morala. Zvala je Maja.

-Halo, pa šta se ti ne javljaš? Ja mislila ti već kod kuće. Zovem tamo, a tvoja mama kaže da tek danas krećeš.

-Ostali smo na utakmici, evo upravo stojimo pred stadionom, čekamo da nas puste unutra.

-Molim!? Fićo na utakmicu? - odvalila se smijati.

-Mora, nema baš puno izbora.

-Strašno. Znači vidjet ćeš opet Marina uživo.

-Vidjela sam ja njega sinoć.

Odmaknula sam slušalicu dalje od uha jer sam znala da će reakcija biti burna i glasna.

-I ti to ne bi javila? Pa otkud to, kako je bilo?

-Bilo je slučajno, ne mogu ti sad pričati, sutra ćemo se vidjeti i sve ćete čuti.

-Jedva čekam.

-Ajde ćao, vidimo se.

Željezna vrata su se ubrzo otvorila. Naoružani špicama, kokicama i vodom krenuli smo prema
ulazu. Kao i uvijek tamo su nas pregledali da bi spriječili eventualno unošenje zabranjenih i
opasnih predmeta. Nije mi samo jasno kako se onda one silne baklje uvijek unesu na utakmice.
Fićo je stao iza mene misleći da će i njega prepipati ženska. Ona mu je samo rukom pokazala na kolegu.

utorak, 23. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /23/

-Ne. A tebi?

-Ne ljutiš se? - pitao je ne odgovorivši.

-Zašto? - pravila sam se da ne znam što me pita.

-Što san te poljubia.

-Ne. Samo nisam očekivala.

Uhvatio me za ruke.

-Nisan ni ja očekiva da ć provesti cilu večer s tobom. A sad mi je jako drago zbog toga.

-Niko! - viknuo je Fićo.

Kreten.

-Dolazim!

-Dobro - rekao je gledajući dolje.

-Dobro - i ja sam rekla, a ustvari ništa nije bilo dobro.

Gledali smo se zbunjeno.

-Kad putuješ sutra?

-Oko pola osam ide bus.

-Kad ćeš opet doći u Split?

-Kad budete igrali finale Lige prvaka.

-Da, da - nasmijao se.

-Moram ići, bilo mi je lijepo s tobom večeras..

-To mi je drago čuti, i meni je bilo lipo. Pa onda, laku noć - rekao je oklijevajući, kao da mi želi još puno toga reći.

-Laku noć - jedva sam izgovorila.

Skoro sam zaplakala, a to nikako nisam htjela. Pogotovo da on to vidi.

-Pazi kako igraš sutra.

-Oću - rekao je uz kiseli osmijeh.

Polako sam krenula. Poslije nekoliko koraka, okrenula sam se prema njemu, još uvijek je stajao na istom mjestu. Vratila sam se, dala mu pusu u obraz i otrčala do ulaza.

Dario i Fićo sjedili su na stepeništu.

-Kud si požurila? Nama je baš ovako lijepo. Evo razmišljam da ovdje ostanemo spavati. - bunio se Fićo.

-Daj prestani kukati. Dario, oprosti ako si me morao dugo čekati.

-Ma ne, ni inače ne idem ranije kući.

-Šta kaže fudbaler? - nastavio je Fićo.

-Je l' možemo sutra o tome, stvarno sam umorna, a sigurno te ustvari to ni najmanje ne zanima.

-Potpuno si u pravu.

Teta je priredila krevete. Ja sam dobila Dariovu sobu, a on i njegov rođak dijelili su veliki krevet u dnevnom boravku.

-Uvijek prođeš bolje - ljubomorno je prigovorio Fićo.

-Pa kad sam bolja - odgovorila sam ponosno.

-Vau.

-'Ajde dečki laku noć, lijepo spavajte.

Ušla sam u sobu i legla na krevet. Misli su mi počele navirati.
Jesi ti uopće svjesna što se tebi večeras dogodilo? Mislim da još nisam. Bože, kako se on stvorio baš u onom istom kafiću?

Zar je to stvarno sudbina? Mogao se praviti da me ne vidi ili me samo pozdraviti klimanjem glave kad bi naišla pored njega. Ali ne, on je mene primijetio i došao me pozdraviti. Uopće se ne ponaša kao zvijezda, stvarno je dobar i jednostavan čovjek. A ono njegovo društvo. Katastofa. A djevojka? Kaže da nije njegova, ne znam trebam li mu vjerovati, nisam baš sigurna.
Ipak, vrhunac svega bilo je kad se pojavio po drugi put. Čemu to pripisati ako ne intervenciji s neba?

Sigurno mu je stalo do mene. Ne bi bez veze napustio društvo i vrati se da mi se ispriča.
Ali zašto mi to onda nije rekao? Ne znam, ništa mi nije jasno. Rekao je da voli razgovarati sa mnom. Odakle mi ona filozofiranja o Bogu i vjeri. Nisam to trebala govoriti. Dobro mu nisam počela recitirati poeziju ili izrekla par mudrih izreka.
Kaže treba prijateljicu. Šta me onda poljubio?
A to!
Prvo sam se iznenadila, a možda i nisam.
Željela sam to jako.
Da, ali sam se ipak iznenadila.
Željela sam, ali nisam očekivala.
O tome sanjam već godinama i sad se nikako ne mogu naviknuti na to da nije san.
Mene je stvarno poljubio Marin Bulić!?

Kako je to bilo dobro. Još osjećam njegove usne. Onako nekako čvrste i tople.
Ajme, šta ću sada? Neću valjda patiti? Uvijek sam se rugala prijateljicama kad bi bile u depresiji zbog ljubavi, a ja sam se sad dovela u situaciju goru od svih njihovih do sada.
Zašto ga otvoreno nisi pitala što on misli, što on osjeća. Da, lako je sad govoriti obučena u pidžamu, daleko od njega. Di ti je ta otvorenost bila prije sat vremena?
U ime Oca, Sina i Duha Svetoga, amen. Bože, molim te pomozi mi, ne znam što mi se događa. Što ću sada?
Zaspala sam s jednom misli; više ništa neće biti kao prije.

ponedjeljak, 22. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /22/

Marin se smijao i pljeskao.

-Hvala, hvala - mahala sam i slala puse "publici" (alkohol očito još nije potpuno ispario).

-I prvu nagradu publike dobiva - pogledala sam u Marina.

-Veronika s pismom Moj galebe! - viknuo je Marin.

-Nagradu će predati najbolji igrač Hajduka, Marin Bulić.

Došao je do mene, pružio mi ruku i dao pusu u oba obraza. Bila sam sretna kao da sam stvarno osvojila Splitski festival.

-Hvala, hvala.

Smijali smo se kao mala djeca. Odjednom, prije nego sam se snašla osjetila sam njegovu ruku oko struka i njegove usne na svojima. Poljubili smo se. Još uvijek vam ne mogu opisati što sam u tom trenutku osjećala, možda malo poslije. Mislila sam da ću pasti u nesvijest.


-Ljudi nas gledaju, a i kamere snimaju - lagano sam ga odgurnula od sebe.

Zašto? Ni to me nemojte sad pitati. Nemam pojma!

-Oprosti, molin te - rekao je tiho.

-Oprošteno. Sad bi stvarno trebali ići.

Koja sam ja glupača. Kako se to ponašam? Ne znam izići na kraj s jednim poljupcem. A s druge strane, zašto bi dopustila da me ljubi čovjek kojeg sam sinoć upoznala i kojeg više nikada neću vidjeti. To je njemu sigurno normalno, tko zna kakve je on imao planove sa mnom noćas. Bolje da idem dok se nisam predomislila.

-Nazvat ću Filipa.

Sve sam u torbi našla prije mobitela.

-Otpratit ću te do stana, ako smin.

-Naravno, evo čekaj da se dogovorim s njima.

-Di si ti? - javio se Fićo.

-Idem prema stanu. Dolazite?

-Evo krećemo i mi, nađemo se tamo.

-Idemo?

-Di je stan?

-U Istarskoj ulici.

-O.K., ajmo.

Šetali smo i šutjeli. Ne znam o čemu je on razmišljao, ali ja sam bila zbunjena, sretna, tužna, razočarana.
Izbjegavala sam njegov pogled i gledala ravno pred sebe. Ispred mene se odjednom pojavila zlatna ribica.

-Šta je sad? - upitala me.

-Pa dobro, nisam mislila da će biti tako brzo.

-Dobro, kakvo ti to mišljenje imaš o zlatnim ribicama?

-Oprosti, nisam se snašla. Zaželjela sam da mu se svidim.

-Da i? Da te gleda zaljubljeno dok ne ostarite?

-Daj dosadna si! Sad se još i ribetini moram opravdavati!

-Znaš šta, drugi put zovi duha iz svjetiljke! - rekla je riba i uvrijđeno se okrenula i otplivala.

-Hej stani! Onu treću želju shvati ozbiljno. Čuješ?

Šutnju je prekinuo Marin:


-Ako sutra ne buden igra dobro, ti si kriva.

-Ja?

-Pa zbog tebe se neću naspavat.

-Ne, ne, ne, ti si mene izveo u šetnju, ja nisam ništa kriva. Kao spavao bi da nema mene. Otišao bi s djevojkom.

-Kojom djevojkom?

-Zar ti jedna od onih dviju nije djevojka?

-Nije.

Ne, nego moja je, pomislila sam Nisam htjela o tome uopće razgovarati. Ako nije ta, je neka druga. Iako, priznajem vam, osjetila sam nekakvo olakšanje.

-Gdje ti stanuješ?

-Nije daleko, ali moran se vratiti tamo po auto.

-Ma ne moraš ti mene pratiti, nije više daleko. Vrati se po auto.

-Ni slučajno.

-Kakav auto voziš?

-BMW.

-Nije loše, ali i razočarala bih se da je lošije.

Smijao se.

-Imaš ti auto?

-Dijelim s braćom, što znači nemam, Peugeut 308.

-Dobar autić.

-Je.

Pričali smo glupe priče, tek toliko da se priča.

-Veronika - započeo je ozbiljno.

-Molim - pogledala sam ga.

-Oćeš mi dati svoj broj?

Znači li to da me i dalje želi čuti?

-Naravno.

Izdiktirala sam mu svoj broj, a on ga je umemorirao u svoj mobitel. Bili smo već blizu stana, ugledala sam Fiću i Darija gdje me čekaju ispred zgrade. Kad smo došli dvadesetak metara od njih, Marin je stao. Zaustavila sam se i ja i pogledala u njega čekajući razlog zaustavljanja.

-Ideš spavat? - upitao me.

-Da, mislim da je vrijeme.

-Spava ti se?

Naravno da ne, pomislila sam. Mogla bih ovdje s tobom stajati do jutra.
Ne moram noćas ni spavati.
Ne moram više uopće spavati.

nedjelja, 21. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /21/

-I evo vidiš, sudbina nas je opet spojila. Bez mobitela.

-Ti vjeruješ u sudbinu? - upitala sam ga.

-Nisam siguran. Zavisi od situacije. A ti?

-Vjerujem da je sami sebi krojimo.

-Misliš da to možemo?

-U velikom dijelu da, a ostalo je u Božjim rukama.

-Viruješ u Boga?

-Da. A ti?

-Ne znan, isto zavisi od situacije.

-Onda to nije vjera. Bog je prisutan u svakoj situaciji.

-Ma znan, ali kad počnem nekad razmišljat, ništa mi ne bude jasno.

-Znaš, ja isto kad počnem tako razmišljati pitam se neke stvari. Ali kad bi nama sve bilo jasno, onda bi mi svi bili bogovi. Al' zato sve svi obraćaju Bogu kad im je teško. Onda ništa ne razmišljamo.

-Da, u pravu si.

-Pa rekla sam ti da sam ja uvijek u pravu. Nikad nisi osjetio da ti je Bog pomogao?

-Ne znan.

-Možda zato što ne shvaćaš male stvari kao dar od Boga.

-Puno čitaš, mislin knjige i pjesme.

-Onako, dosta. Volim lijepe stihove, pogotovo kad sam u nekom tmurnom raspoloženju.

-Jesi često u takvom raspoloženju?

-Ma ne, stvarno rijetko.

Pogledala sam u nebo, bilo je puno zvijezda.

-Voliš gledati zvijezde? - upitao me.

Spustila sam glavu.

-Ne.

-Zašto?

-Nekako mi jezivo izgledaju. Lijepo sjaje, ali ona beskrajna crnina iza njih mi je grozna. Ali volim gledati oblake.

-Da? Zašto?

-Pa, jesi ih ikad promatrao?

-Nisan.

-Probaj jednom, vidjet ćeš kakve oblike stvaraju. Uvijek možeš pronaći nekakav lik, životinju, stvar, svašta.

-E pa Veronika, ti si stvarno posebna.

-E pa hvala na komplimentu. Daj pričaj ti meni malo o sebi.

-Nema ti tu ništa posebno.

-Nema veze, zašto bi moralo biti nešto posebno.

Htjela sam ga pitati za djevojku, ali nikako to nisam mogla izgovoriti.

-Ja ti obožavan more - rekao je - ne znan kako bi živia tamo di ga nema. Pogledaj kako je mirno i prekrasno.

-Je, i ja ga volim, ali ga se bojim kad nije mirno.

Gledali smo more ispred sebe. Primijetila sam da se okrenuo prema meni i da me gleda.

Ustala sam se naglo.

-Hoćemo još malo prošetati? - nervozno sam upitala.

Bojala sam se ako me dotakne da će nestati čarolije, da će se kočija pretvoriti u bundevu, more u žito, a on u Fiću.

-Može.

Krenuli smo polako, sad više skoro nikoga nije bilo vani na ulici. Gdje li su Dario i Fićo?

Nadam se da me čekaju. Znam da bi ih trebala nazvati, ali stalno odgađam. Kako mi vrijeme užasno brzo prolazi. Kad bih ga bar mogla nekako malo zaustaviti.

Jeste ikad razmišljali što biste poželjeli kad bi upecali zlatnu ribicu i ona vam obeća ispuniti tri želje? Meni to često padne na pamet. Naravno da su želje uvijek drukčije.

Sad bi mi prva želja bila: zaustavi vrijeme!

Druga: želim se bar malo svidjeti Marinu.

Treća: nećeš vjerovati, ali neki dan sam skužila na bedrima nešto što se zove celulit. Isti tren spriječi daljnje širenje te odvratne pojave!

-Hej, šta si se zamislila?

-Ma ništa, ništa.

-Ovde sti se održava festival - pokazao mi je na Prokurative.

-E to znam, 'ajmo malo vidjeti.

Prošli smo kroz prekrasan prostor Prokurativa i došli do mjesta gdje za vrijeme festivala stoji pozornica. Stala sam na zamišljenu pozornicu, a Marin je stao ispred mene. Podigla sam ruke u zrak i iz sveg glasa zapjevala:



Mooooj galebe...

subota, 20. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /20/

-Može.

Krenuli smo polako. Razmak između nas bio je oko pola metra. Osjećala sam se zbunjeno. Kao da u tih pola metra ima nekoga ili nešto između nas. Ona njegova djevojka, njegovo društvo, ponos, sram, moje cijelo selo.

-Nisu oni mislili niša loše.

-Čuj, meni je to tako svejedno, šta neko koga prvi puta vidim misli o meni. Iako, ja naravno nikad ne bih tako nastupila.

-Žaj mi je stvarno.

-Ma daj prestani, nećemo više o tome.

-Mene evo zanima kako se živi kod tebe na selu.

-Zezaš me?

-Ne, ozbiljno.

-Ja osobno smatram da nisam zakinuta ni u čemu što živim na selu. Ta mala sredina ima svojih i prednosti i nedostataka. Npr. svi o svakom sve znaju. Evo sad svi znaju da sam ja išla s tobom na večeru. Sigurno se neki čude, neki ismijavaju, neki su ljubomorni, ali ima ih dosta koji me podržavaju. To ti je tako, jednostavno se pomiriš s tim i ne gledaš to nikad tragično. Ali znaš šta, da ti sad dolaziš tamo, priredili bi ti doček kakav sigurno nisi nigdje imao.

-Zanimljivo - rekao je uz smiješak.

- Ma nije ti to život na selu kao prije 50 godina. Naše selo ima sve što je ljudima potrebno, a uostalom za 20 minuta smo u gradu. Evo na primjer, imamo nogometni klub koji trenira sve uzraste. Od limača do veterana. Isto kao Hajduk, je l' tako?

-Je. A ko zna, možda jednon i dođem kod tebe na selo.

-Naravno, moram ti uzvratiti gostoprimstvo.

Bilo je već kasno, pa nismo sretali puno ljudi. Od onih koji su naišli samo su nas sa zanimanjem promatrali. Neki bi dobacili nešto Marinu u vezi utakmice, drugi bi stali i rukovali se s njim. Meni je to sve bilo zanimljivo i smiješno.

-Kako je ustvari biti tako popularan?

-Ja san ti već na to sve navika. Najvažnije je da dobro odigran. Sve ostalo je manje važno.

-Misliš da te slava nije promijenila?

-Čuj, možda u početku i je, al' sad iman dovoljno godina da me to sve prošlo i znan se nosit sa svim. Oćemo sist malo?

Ispred nas ugledala sam mali park s nekoliko klupa.

-E može, znaš malo sam popila, sad bi mi odmor dobro došao.

-Piješ? - upitao me iznenađeno.

-Nisam alkoholičarka, ako to misliš, znam nekad u društvu popiti malo. A ti?

-Moran priznati znan i ja nekad u društvu, ali ne često.

Sjeli smo na jednu od klupa. Ispred nas bilo je more. Da sam režirala ljubavni film ljepšu scenu ne bih mogla zamisliti. Topla ljetna noć, dvoje zaljubljenih na klupi, oko njih nikoga osim mora koje je tiho šumilo. Kakva romantika.
U ovom slučaju sve stoji, osim ono o dvoje zaljubljenih. Ili barem jednom.
Stvarno, zašto smo sad nas dvoje ovdje. Ne da mi nije bilo drago, nisam bila sretnija u životu, ali... Opusti se Nika, ne moraš baš uvijek o svemu razmišljati. Pusti nek' traje (sve dok traje, dobro je - mislim da pjesma Parnog valjka u cijelosti odgovara situaciji).

-Znaš - počeo je govoriti Marin - baš mi je drago šta si ostala.

Pogledala sam ga. Koliko sam u polumraku mogla vidjeti, izgledao mi je iskreno.

-Stvarno, zašto?

-Pa, drago mi je da ćeš gledati utakmicu.

-Aha.

Očekivala sam nekakav drukčiji odgovor.

-Ja sam se baš iznenadila kad sam te večeras ugledala. Ej, gdje ti je društvo? Zaboravila sam te pitati.

-Otišli su u neki disco, nije mi se dalo ići s njima.

-Oni sigurno ni ne znaju da si sa mnom.

-Ne znaju i nije važno.

-Sigurno bi ti se rugali da znaju.

-Ma daj, baš me briga.

A sad sam shvatila zašto smo se prošetali i zašto sjedimo vani; da nas nitko ne vidi. Ma baš me briga, sutra ću o tome razmišljati.

-Zašto me nisi nazvala kad san ti da broj, a još si ostala tu?

-Ne znam. Nije mi bilo jasno zašto si mi na takav način dao broj. Da si me želio čuti, pitao bi me za moj broj.

-Iskreno?

-Uvijek.

-Bilo mi je neugodno.

-MOLIM?!

Nisam mogla vjerovati. Pa jesmo mi zamijenili uloge?

-Zašto? - s nevjericom sam upitala.

-Pa ono, nisan želia biti napadan. U zadnji tren san se sitia da ja tebi ostavin broj, pa šta bude. Znaš jako mi je zanimljivo i zabavno bilo razgovarati s tobon. Neman baš puno prijateljica.

Njemu treba prijateljica? A dobro, nije ni to loše.

petak, 19. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /19/

-A ti si s njim večerala? - zacvrkutala je jedna od dviju.

-Jesam, baš sam se najela.

-Kako ti je uopće to palo na pamet, mislim to da se prijaviš na tako nešto?

-Nije uopće meni palo na pamet, prijateljice su to dogovorile.

-Ti živiš u Slavoniji - upitao me broj 1 (tako ćemo ih nazvati)

-Da. Kod Vinkovaca. - kratko sam odgovorila.

-Kako misliš kod, živiš na selu - ozbiljno je upitao broj 2.

-Da, na selu.

-Dobro izgledaš za nekoga ko živi na selu. - pametno je izjavio.

-Daj molin te prestani - Marin je stao u moju obranu.

-Ma ne, pusti ga ima dečko pravo. Znaš pripremala sam se mjesecima za odlazak u veliki grad, drago mi je da sam uspjela. Čitamo i mi Gloriju, znamo što je in.

Imam riječ od šest slova za takve: kreteni. Oprostite, sedam. Alkohol.

-Ja sam čula da su Slavonke deblje? - javila se gospođica pametna.

-Izgleda da nisi bila dobro obaviještena. Sad stvarno moram ići. Bilo mi je drago.

-Ej, di žuriš? - Marin me htio zaustaviti,

-Bog Marine, uživaj u ovom prekrasnom društvu.

Brzo sam pobjegla kako mi ne bi mogao više ništa reći. Mislim šta sad on meni ima objašnjavati valjda kako oni nisu loše mislili ili slično. Navikla sam ja na to da ljudi podcjenjuju nas koji živimo na selu. Da nisam bila polupijana, možda bi se naživcirala, ali ovako mi je bilo svejedno. I nekako, uvjerena sam da Marin ne misli tako, a za ove idiote, baš me briga.

-Pa, di si? - dočekao me Fićo.

-Nikad ne počinji rečenicu sa pa - smijali smo se kao blesavi.

-Evo me, upoznala sam divne ljude, šteta što si to propustio - rekla sam to uz takve grimase, da mu je sve bilo jasno.

Na stolu me čekala nova čaša, nazdravila sam svima iz društva, normalnog, za razliku od Marinovog. Jedan Darijov prijatelj je pričao viceve, umirali smo od smijeha. Nisam mislila da ću se tako dobro zabaviti, ali ipak Marin mi je bio u mislima. Zašto nisam ostala s njim, već bi se nekako riješila njegovog društva. To je bila idealna prilika biti još malo s njim. Kako sam mogla biti tako glupa. Zašto uvijek tako reagiram? Zašto ne mogu prije svake odluke malo razmisliti i odvagnuti što je u tom trenutku najbolje?
U ovom trenutku je najbolje da prestanem piti. Zamolila sam Darijevu djevojku Ivonu da ide sa mnom do WC-a.

-Tek kad si otišla, ispričali su mi zašto si došla u Split - rekla mi je Ivona kad smo krenuli.

-Ma da, evo vidiš, svašta se događa.

-Jeste se to i večeras dogovorili?

-Ma ne, on je mene primijetio i odveo me upoznati sa svojim društvom. Bolje da nije.

-Mislim da mu je ona jedna djevojka.

Kao da me netko udario šakom u stomak, a pravila sam se da mi je svejedno.

-Ne znam, nije naglasio.

-Vratile smo se u društvo. Fićo me nagovarao na još alkohola, ali bilo bi previše. Ne volim kad ne kontroliram stvari, pogotovo sebe.
Razgovarala sam s Ivonom kad sam ponovo osjetila da me netko lupka po ramenu. Ovo bi bilo previše, bojala sam se okrenuti. Vidjela sam da svi iz mojeg društva gledaju iza mojih leđa. Jesam ja sigurna da držim sve pod kontrolom?

Okrenula sam se.

Da, pogodili ste: MARIN BULIĆ.

Gledala sam u njega, ništa mi nije bilo jasno, nisam znala šta da kažem.

-Opet ti? - jedva sam izgovorila.

-Smetam?

-Ne, oprosti, nisam tako mislila. Hoćeš sjesti s nama?

-Tia bi pričat s tobon, ako bi tila da malo prošetamo.

-Ne znam - pogledala sam Darija i Fiću.

-Odi samo - rekao je Dario. Fićo je klimnuo glavom.

-Hoćete me čekati?

-Naravno - rekao je Dario.

Jasno im je naravno bilo da bi ih ubila da su rekli drugačije.

-Da te upoznam sa svojim prijateljima. Ovo je Filip, s njim sam došla u Split.

-Drago mi je - rekao je Marin pristojno se praveći da ne primjećuje Fićin styling.

-Da, znam. Napokon si dobio priliku upoznati me.

Marin je zbunjeno gledao.

-Ma pusti ga, on ti je lud.

Izišli smo van, svježi zrak je baš godio. Bilo je ugodno toplo, a još ugodnije mi je bilo to što mi se upravo događalo. Što je to sve trebalo značiti, nisam imala pojma. Ne zaboravite da sam po utjecajem alkohola.

-Tia bi ti se ispričat zbog onoga večeras.

-Ma daj, gluposti, nije mi to uopće bitno. Gdje ćemo?

-Ajmo malo šetat, može?

četvrtak, 18. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /18/

-Pa da idemo na utakmicu.

-Kakvu utakmicu?

-Bejzbol. Čuj, kakvu utakmicu. Pa nogomet. Hajduk.

-Hajduk, možeš mislit. Reci idemo vidjeti onog tipa. Razumijem ja što je ljubav.

-Ti razumiješ? Ustvari, o kakvoj ti ljubavi pričaš?

-'Ajde šta se praviš normalna, reci svom Fići da sei se zaljubila do ušiju.

-Ja ti ustvari ne znam što osjećam, željela bih ga još jednom vidjeti. To ne krijem, pa bar na stadionu.

-Bljak, muka mi je od toliko romantike, ali što ću s tobom. Idemo kod tetke.

-Joj srce si - poljubila sam ga u obraz.

-Daj, fuj - brisao je obraz pet minuta.

Tetka nas je izljubila i dočekala s ručkom. Ispitivala nas je dva sata o ljudima iz sela. Sve smo joj morali u detalje pričati. Ustvari, ja sam pričala, Filip je samo klimanjem glave potvrđivao. poslije su došli tetin muž i sin Dario i izišli smo svi zajedno prošetati. Ljudi su stvarno dragi i Dario je super dečko. Pozvao nas je da iziđemo s njim i njegovim društvom večeras. Taman kad sam se krenula spremati za van zazvonio mi je mobitel. Mama!

-Bog. Kad krećete?

-Sutra.

-Šta sutra?

-Ostajemo kod tete Mare i krenut ćemo sutra navečer.

-Svašta. Kako ti je bilo na večeri?

-Super. Odlično sam se provela.

-Dobro, pozdravi Maru.

-Di su ostali?

-Ne znam, svako na svoju stranu. Ko da meni neko govori kud ide i šta radi, prva ti.

-Dobro, dobro - prekinula sam ju prije nego počne opširnije objašnjavati - pusa svima, vidimo se uskoro.

Imala sam još par stvari u torbi. Crne uske hlače, dužine malo ispod koljena, crni kratki top,

dugačku prozirnu tuniku, crnu na velike bijele točke, bijele sandale i bijelu maramu u kosu.

Našminkala sam se samo malo i bila sam spremna. Dario i ja sjedili smo čekajući Fiću da se spremi. Kad je ušao u sobu spreman za pokret, Dario je zbunjeno gledao, a ja sam umrla od smijeha.

-Stvarno ne znam gdje izvlačiš te stvari.

-Šta nije super? Gledaj samo taj dezen.

Košulja je bila toliko šarena da se nije dalo gledati u nju, nekakav cvijetni uzorak, kroja iz sedamdesetih, s ogromnom špicastom kragnom. Traperice i tenisice bi mogle proći pod normalno, ali u kombinaciji s ovom košuljom - katastrofa!

-Odlična ti je, ali molim te hodaj ispred ili iza nas par koraka - rekla sam.

-Stvarno ideš takav? - upitao je Dario s nevjericom.

-Ma pusti ga, to ti je njemu normalno. Šta nas briga, ajmo.

Nisu stanovali daleko od centra grada, pa smo išli pješice. Naravno da su se ljudi okretali za nama, pogađate zbog mog dragog prijatelja. Pravi je prijatelj i drži se svojih stavova koliko god mu se drugi zbog toga smijali.
Sjeli smo na terasu jednog poznatog kafića. Tu nam se pridružila Darijeva djevojka i dva prijatelja. Lijepo smo se zabavljali, smijali se. Najviše Filipu. Objašnjavao im je između ostalog poruku svoje garderobe.

-Niko - često me znao tako zvati - šta kažeš na malo akohola.

-Joj ne znam. Mislim da nije baš pametno - odgovorila sam.

-Daj 'ajmo malo, pa ne vozimo.

-'Ajde - bilo me je teško nagovoriti - ali samo malo.

-Naravno.

Fićo je pio pivo, a ja sam počela s vermutom. Poslije nekoliko, premjestili smo se u jedan drugi bar. Fićo i ja umirali smo od smijeha, zbog svega, sve nam je bilo užasno smiješno. Naravno zbog nekoliko promila u krvi.
Stajala sam s čašom u ruci i njihala se u ritmu glazbe kad sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Ne znam kako izgleda doživjeti infarkt (mislim, hvala Bogu), ali ovo je sigurno nekakvo takvo stanje. Ostala sam u šoku, nestalo mi je zraka, imala sam osjećaj da će mi srce puknuti.

MARIN BULIĆ!!!

Isuse Bože. Je l' ovo priviđenje od alkohola? Nisam mogla vjerovati. Nisam ni u jednom trenutku pomislila da ću ga večeras vidjeti. Nisam mogla progovoriti.

-Bog Veronika, nisi otišla kući?

-Ma znala sam da ćeš me ti tražiti, pa sam ti slagala da idem - prasnula sam u smijeh.

I on se također smijao.

-Šalim se. Odlučila sam ipak ne propustiti utakmicu kad sam već tu.

-Pametno.

-Šta ti radiš tu? Trebao bi biti u nekakvoj karanteni ili najmanje krevetu. Onda se mi čudimo što jedva trčite.

-Evo opet me napada, ali u pravu si. Društvo me nagovorilo.

-Možeš i nas upoznati - viknuo je jedan dečko iz njegovog društva.

-Ljudi, ovo je Veronika.

Pružila sam ruku svakom, nisam zapamtila ni jedno ime. Što zbog alkohola, što zbog toga što me to uopće nije zanimalo. Znam samo da su bile dvije cure i tri dečka. Da, ona tri od sinoć.

srijeda, 17. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /17/

-Možda to ima neko dublje značenje - počeo je Fićo sa svojim detektivskim pričama.

-Evo, prepuštam ti, dekodiraj. Ja idem leći.

-Ej, pozdravila te tetka, kaže da smo mogli kod nje spavati.

-Gotovo je sada. Mogao si ti ostati kod nje.

-Ma da, pa da ne znam šta se ovdje događa..


Otišla sam u kupaonicu, spremila se za spavanje i legla. Sve sam dobro napravila, samo je još trebalo zaspati, a to nisam mogla nikako. On mi je bio stalno pred očima.
Zašto mi je dao svoj broj? Možda sam mu se svidjela. Ma da, sigurno.
Ali zašto bi mi onda napisao da se javim. Kad da se javim?
Isuse Bože, on sigurno misli da sam sponzoruša. Kako mi to prije nije palo na pamet. Ma nije istina, nisam se tako ponašala. Uostalom, onda bih ja valjda njemu trpala svoj broj, a ne on meni. U glavi mi se isprepletalo stotine različitih misli, san tu nikako nije stao. Šta li on sad misli o meni. Da li me se uopće više i sjeća. Možda i on o meni sad razmišlja kao i ja o njemu.

Ma daj Nika, siđi s oblaka dok nisi pala.

Filip me počeo ispitivati gluposti, napravila sam se da spavam. Nikako nisam mogla s njim razgovarati. Morala sam biti sama sa svojim mislima. Sto puta sam prošla cijelu večer od početka do kraja. Analizirala sam svaki pokret, svaki pogled. Možda sam se mogla i drugačije ponašati. Trebala sam manje pričati. Definitivno. Ustvari, zašto? Ponašala sam se koliko god sam prirodije mogla, onako kako se inače ponašam. Ma neću više razmišljati. Zaključavam taj pretinac u mozgu, sad stvarno moram zaspati. Ipak nisam uspjela sve misli spremiti u pretinac. Obuzela me čudna tuga jer ga više neću vidjeti, a tako bih to voljela.

I da, cipele su mu odlične.


Probudio me alarm na mobitelu. Navila sam ga na osam, nisam htjela prespavati ovo divno jutro na moru. Moram iskoristiti maksimalno još ovaj dan u Splitu. Znala sam da je Fići bilo prerano za buđenje, pa sam se polako izvukla iz kreveta i spremila za doručak. Sišla sam dolje. Kad sam prošla kraj restorana u kojem smo sinoć sjedili, sva sam zadrhtala. Kako bi bilo lijepo da je i sada tu. Probala sam napraviti plan kako provesti preostalih nekoliko sati u Splitu. Zazvonio mi je mobitel. Bila je to Branka.

-Bog di si? Ne možemo dočekati da čujemo kako je bilo.

-Bog. Ne znam što bih rekla.

-Kako misliš?

-Znaš šta, bilo je dobro, ali...

-Šta ali? - prekinula me.

-Nekako je sve prebrzo prošlo, malo sam tužna.

-Tužna, jesi ti zaljubljena? - opet sve zna.

-Isuse Bože, mislim da jesam.

-Ajme, kako je to super.

-Šta je tu super? Biti nesretno zaljubljen je super?

-Kako misliš nesretno?

-Pa tako, znam da nikada neću biti s njim. Zar to nije nesretna ljubav? Ma znaš šta, ja mislim da će to mene proći, još uvijek sam pod dojmom od sinoć, dečko je stvarno drag. Znaš da mi je ostavio broj mobitela da mu se javim?

-Stvarno? I jesi ga zvala?

-Kada, jutros u pet? Naravno da nisam. I neću.

-Zašto nećeš? Ako ti je ostavio broj, onda očekuje da mu se javiš.

-Mogao je on mene pitati broj da se htio opet sa mnom čuti.

-Možda si u pravu, ali nećeš znati ako ga ne nazoveš.

-Ma nema teorije. Danas svejedno odlazim i najbolje da sve što prije zaboravim.

-Kako hoćeš, sigurno će ti poslije biti krivo.

-Ja mislim da će mi biti krivo i ovako i onako. Šta ima tu? Kako mi je bebica?

-Ovdje je sve uobičajeno osim što svi pričamo i nagađamo o tebi i tvojoj večeri. A bebica ti je super, samo bi bila vani, ne da se unijeti u kuću.

-Joj, izljubi mi je, jedva čekam da je vidim.

-Znaš šta Nika, molim te još jednom razmisli o tom pozivu dok si tu. Obećavaš?

-Obećavam.

-Di ti je, molim te, ono spadalo?

-Spava.

-Šta kaže tetka?

-Da smo trebali spavati kod nje, a ne u hotelu.

-Eto vidiš. Sad fino idite kod tetke i ostanite do sutra i ti lijepo nazovi Marina.

-Lijepo si ti to na brzinu isplanirala - prekinula sam ju.

-Šta nije dobra ideja?

-Ne znam, ubit će me mama.

-Ma daj, bila bi dosad mrtva već sto puta.

-Ne znam, vidjet ću s Fićom.

-Da, sigurno će ti trebati par sekundi da ga nagovoriš.

-Dobro, javim ti sve. Pusa, pozdravi društvo.

-O.K. Čujemo se.

Sad me opet navela na razmišljanje. Šta stvarno da ostanem? Da ga nazovem? Znam. Mogli bismo ostati i otići sutra na utakmicu. Tako bih ga još jednom vidjela uživo. Doduše iz velike daljine, ali nema veze.

Zazvonio je mobitel. Fićo.

-Di si?

-Oteli me mali zeleni. Šta bi Sculi i Mulder napravili?

-Pogledaj oko sebe, pričaj šta vidiš.

-Vidim stolove i stolice, nekoliko ljudi, jednog psa, šank, dva konobara.

-Ne boj se, sve mi je jasno. Stižem, ne miči se.

-Kako bi kad sma zavezana.

Kad je došao, pitala sam ga što misli o tome da ostanemo do sutra kod tetke.

-Može. Otkud to?

utorak, 16. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /16/

-Mogu ti nešto predložiti? - upitao me Marin ozbiljno.

-Naravno - bila sam znatiželjna.

-'Ajmo ugasit mobitele.

-Vrlo rado.


Svidio mi se prijedlog. Znači nije samo mene nerviralo to prekidanje našeg druženja radi telefonskih razgovora.


Nastavili smo priču o nogometu. Ispitivala sam ga o drugim igračima, o tračevima iz novina.
Smijali smo se, baš smo se dobro zabavljali. Bila sam sretna jer je Marin Bulić kojeg sam voljela jedna jednostavna i dobra osoba.

-Dolaziš prekosutra na utakmicu?

-Nažalost ne. Sutra popodne putujem nazad.

-Ako želiš, ja ti mogu ostaviti karte.

Možda si umišljam, ali ovo zvuči kao da želi da ostanem na utakmici.

-Hvala ti puno, ali ne mogu.

Ostali smo jedini gosti u restoranu, bilo je već prošlo jedanaest. Večera se stvarno odužila.


-Mogli bismo krenuti - rekla sam.

Iako sam željela ostati cijelu noć.

-Da, ili će nas zatvoriti unutra - rekao je Marin kroz smijeh.

Ni to ne bi bilo loše, pomislila sam. Proveli bismo noć zajedno. Što god to značilo.

-Moraš mi se negdje potpisati. Evo na rame, pa se neću kupati dok se ne obriše samo.

-Ma daj - smijao se.

Uzeo je salvetu sa stola.

-Imaš olovku?

Imala sam u torbi i dala sam mu. Napisao je nešto i stavio mi u ruku. Odlučila sam da ću je poslije pogledati. Došli smo do recepcije i bilo je vrijeme za rastanak.


-I? - rekao je ili pitao.

-I? - rekla sam ili odgovorila.


Šutjeli smo par sekundi gledajući se u oči.

Kakve oči!

-Bilo mi je lijepo, hvala ti - prekinula sam čudnu situaciju.

Da nisam, za par sekundi bila bi hipnotizirana i nikakvo šamaranje me ne bi vratilo u stvarnost.

-I meni, fala tebi.


Pružili smo si ruke. Zadržao je moju ruku u svojoj. Na čas mi se učinilo kao da je ne želi ispustiti. A ja svoju definitivno nisam željela osloboditi tog stiska.


-Drago mi je da san te upozna - rekao je iskreno. Sigurno.

-Laka ti noć, pazi kako igraš u nedjelju.

-Laka noć.


Krenula sam prema liftu. Dok sam čekala da se vrata otvore, okrenula sam se. Još je stajao na istom mjestu i gledao me. Mahnula sam mu i ušla u lift.
Kad su se vrata zatvorila, počela sam se tresti. Od uzbuđenja što sam ga upoznala, od tuge što je otišao, od straha da sam se zaljubila.

Pokucala sam Filipu na vrata.

-Lozinka! - čula sam s druge strane.

-Daj otvaraj!

-Krivo. Lozinka!

-Znaš šta, ubit ću te. Otvaraj!

Otvorio je, ušla sam u sobu i srušila se na krevet.

-I? - opet to "i".

-Šta i?

-I kako je bilo?

-Ne znam. Valjda dobro.

-Valjda dobro? Šta to znači? Nekako si razočarana, ipak je glup i dosadan. Pa drago mi je da si se uvjerila.

-Možda bi bolje bilo da je tako, ali nije. Nije uopće glup, nije ni dosadan i iako je bio prilično suzdržan, mislim da mi sada još više sviđa.

-O ne, sad ćemo znači oš više o njemu slušati - s tugom je ustanovio Fićo. -Šta ti to znači da je bio suzdržan?

-Pa ne znam, govorio je i pitao iz pristojnosti. Ja sam naravno sve odgovarala, sve ispričala, a on o sebi nije rekao skoro ništa. Sve onako oopćenito, ništa konkretno, ništa osobno. Kao da oprezno razgovara s novinarom nekog žutog lista. Glup sigurno nije, ali mislim da je naučio ne pokazivati nikakve osjećaje.

-Šta ti je to u ruci?

Tek sada sam skužila da u ruci držim salvetu koju mi je on dao. Otvorila sam je.

Pisalo je: 098/5190-666. Javi se.

Buljila sam u salvetu pokušavajući shvatiti poruku. Filip mi ju je istrgnuo i pročitao.

-Opa, šta je to?

-Stvarno ne znam.

Sad mi ništa nije bilo jasno. Bila sam i presretna i zbunjena i uplašena u isti tren. Javi se, što bi to trebalo značiti; javi se sutra, nemoj ići, javi se ponekad, javi se ako ti trebaju karte za tekmu, javi se ako si spremna za kratku avanturu. Stvarno bi se moglo protumačiti na više načina.

ponedjeljak, 15. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /15/

-Kažeš imaš dva brata?

-Da, Ivan i Blaž. Ivan je završio informatiku, a Blaž radi kod roditelja. Moji se bave poljoprivredom.

-A šta ćeš ti kad završiš pravo, isto se baviti poljoprivredom?

-Sve opcije su otvorene. Moja obitelj jako puno radi, ali dobro živi. Imaš ti braće i sestara?

-Neman, ja sam ti jedinac.

-Kad si se počeo baviti nogometom?

-Još u drugom osnovne, nastavnik je prepozna talent.

-Otkrio buduću zvijezdu.

-Dobro veče - razgovor nam je prekinuo čovjek s ogromnim fotoaparatom - ja bih trebao napraviti nekoliko snimaka za časopis.

-Je l' se to baš mora? - upitala sam.

-Naravno da mora. Može jedna tako za stolom.

Uživala sam na večeri i sretna sam što sam upoznala Marina, ali stvarno nisam željela te trenutke dijeliti s milijun ljudi. Okrenuli smo se prema fotografu.

-Nasmij te se gospođice, pa nije vam valjda tako loše.

Nasmijala sam se, a on je napravio par snimaka.

-Možete se sada ustati, pa ćemo još nekoliko tako. Stanite jedno pored drugoga.

Stao je kraj mene, osjetila sam miris njegovog parfema. Kad je fotograf počeo slikati, Marin je iznenada prebacio ruku preko mog ramena i zagrlio me. Osjećala sam kako me prolaze trnci, mislim da ću tu ruku na sebi osjećati dok sam živa. Kad smo ponovo sjeli, iznenada me upitao

-Je l' ono istina?

-Šta? - iznenadio me.

-Ono šta je reka fotograf, da izgleda ka da ti je loše ovde sa mnom?

Zašto me to pita. zar je njemu stalo kako se ja osjećam?

-Naravno da nije, kako možeš to pomisliti. Bojala sam se kako će to izgledati, ali sad kad sam te upoznala, još te više volim.

-Kako možeš biti tako otvorena? - pitao je uz osmijeh.

-Ne znam, takva sam uvijek, uglavnom kažem ono što mislim.

Zazvonio mi je mobitel.

-Ju-hu, petnaest do devet - pjevušio je Fićo - Vidim nije ti loše, slikate se, pijete vino.

-Pa još malo Filipe, neću još dugo, da nazvat ću te. Da, da, 'ajde bog - smješkala sam se.

Prekinula sam iako je on bez prestanka pričao.

-Prijatelj me pita hoću li još dugo, da zna doći.

-Aha, tebi se žuri.

-Ma ne, ja sam mislila da se tebi žuri.

-Ne, ne, meni ne.

-Večera je bila odlična, a i ovo vino je super.

-Može još malo?

-Još samo malo.

-Jesi za desert? Sladoled, palačinke?

-Hvala, ali stvarno ne mogu. Znaš šta, daj sad ti meni malo pričaj o sebi, ja sam tebi svašta rekla.

-Pa posli tvoje priče moj život izgleda užasno dosadan.

-Ma daj, kako život najveće nogometne zvijezde u Hrvata može biti dosadan?

-Sve ti se svodi na treninge, utakmice, obaveze prema sponzorima, prema medijima.

-I ovo večeras je obveza prema medijima?

-Je, ali se pretvorila u zanimljivu večer.

Nadam se da stvarno tako misli. Sad je njemu zazvonio mobitel. Javio se.

-Oprosti na minutu.

Ustao se i izišao. Nije mogao preda mnom reći kako će me se brzo riješiti. I meni je ponovo zazvonio mobitel. Fićo.

-Kud ode?

-Di si ti, šta je tebi?

-Okreni se.

Sjedio je u kutu s nekom smiješnom kapom na glavi.

-Joj, znaš šta, ti nosi normalan.

-A šta kažeš, kakav špijun?

-007 je za tebe kišna glista.

Marin se vratio.

-Ej dobro - nastavila sam - čujemo se.

-Moraš ići? - upitala sam ga.

-Ne moran, popit ćemo kavu. Može?

-Kava uvijek može.

-Imaš ti neke svoje fore kad je utakmica. Znam ono neki se igrači ne kupaju par dana, neki nose stalno isti dres.

-A ne, nisan ti praznovjeran, samo se prekrižin u svlačionici i to je to.

-Eto vidiš, a moja mama stalno govori kako se onaj tvoj nikad ne prekrsti, kako drugi mogu.

Smijao je.

-Onaj tvoj?

-Pa opće je poznato da si ti moj omiljeni igrač.

Opet mi je zazvonio mobitel. Maja.

-Ej, kako je?

-Super.

-Kakav je, je l' dobar?

-Da, da, sve je O.K., ne brini. - trudila sam se ostati mirna i ozbiljna.

-Pitaj ga je l' ima brata.

Isuse Bože, ne mogu vjerovati.

-Dobro, čut ćemo se. Ćao. - morala sam naglo prekinuti razgovor.

nedjelja, 14. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /14/

-Da - rekla sam kroz smijeh.

-Koliko imaš godina Veronika?

-Dvadeset dvije, a ti?

Kao ne znam. 20.08. lav.

-Dvadeset i sedam.

-Šta radiš u životu?

-Studiram pravo, na trećoj sam godini. Ako u ponedjeljak ne položim građansko, ti ćeš biti kriv.

-Ja, zašto?

-Jer bih sada trebala učiti.

-Di studiraš?

-U Osijeku.

Stigli su nam večera i vino.

-Dobar ti tek - rekao je.

-Hvala. I tebi.

Lignje su stvarno bile ukusne.

Užasno sam se trudila da ne primijeti kako se mučim držeći viljušku u lijevoj ruci. Ta lijeva ruka mi stvarno nije služila ni za što. Nemam baš nikakve kontrole nad njom. Inače bih njom samo pridržala viljušku dok desnom ne odrežem npr.meso i isti tren bih ju prebacila u desnu, kojom bi nastavila normalno jesti. A sad bi takva radnja bila krajnje nepristojna.


-Sama si došla u Split?

-Nisam, došao je prijatelj sa mnom.

-Prijatelj ili momak?

-Pa kako bi ostavila momka i išla s tobom na večeru. Ne, nemam dečka. A ti, imaš djevojku?

Srce mi je jače zakucalo čekajući odgovor. Bila sam ljuta na to svoje srce, zašto bi se to trebalo mene ticati.

-Nisan u nikakvoj ozbiljnoj vezi.

-Nego u neozbiljnoj?

-Pa tako nešto - rekao je kroz smijeh.


Srce, jesi li zadovoljno odgovorom? Pa i jesam, moglo je biti i gore, na primjer, ozbiljna veza.


-Je l' se sad ta tvoja neozbiljna ljuti što si sa mnom na večeri?

-Ma ne.


Naravno kad misli da večera s malom, debelom, prištićavom šesnaestogodišnjakinjom.


-Čime se baviš osim nogometom?

-Kako misliš?

-Mislim, imaš li kakav hobi, šta te još u životu zanima?

-Neman ja vrimena za išta drugo.

-Ništa te drugo ne zanima? Ne mogu vjerovati.

-Pa šta bi me tribalo zanimat?

-Tisuće stvari. Neobično mi je to da nemaš nikakav hobi.

-Ti imaš?

-Naravno.

-Čime se baviš?

-Plešem folklor, pjevam u crkvenom zboru, čitam knjige, volim poeziju, volim životinje, volim sport, volim putovati, upoznavati ljude, volim filmove i još puno toga.

-Zanimljivo. Je l' ima nešto šta ne voliš?

-Ima i toga dosta.

-Na primjer?

-Ne volim okus ljepila na koverti.

Što usput rečeno može biti stvarno nezgodno. Recimo, kad si negdje sam ili bar bez nekog poznatog i trebaš zalijepti kovertu. Šta ćeš napraviti? Pitati prvog do tebe? Šta? Oprostite da li biste htjeli polizati moju kovertu? Pogledaš oko sebe. S lijeve strane starac od bar 75. Nema šanse, ne mogu si to ni zamisliti. Okreneš se na drugu stranu, kad tamo frajer ili bar misli da je frajer. Istrgne ti iz ruke kovertu, jezikom prvo počne polako lizati svoju gornju usnu, a onda cijelo vrijeme gledajući te zanosnim pogledom ravno u oči počinje lizati ljepilo dajući ti do znanja da bi to isto tako spretno radio na tvom tijelu.

-Ma daj - smijao se.

-Ne volim lažljive, nezahvalne i sebične ljude - uozbiljila sam se.

-I šta radiš kad upoznaš takve ljude?

-Jednostavno se ne družim s njima.

-Odakle ti vrimena za sve te obaveze što si nabrojala?

-Stvar je u tome da to nisu obveze, to je nešto što ja volim, onda ništa nije teško.

Gledao me i zamišljeno se smješkao.

subota, 13. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /13/

-Ja? Ma ne, ti si domaćin, ti biraš.

-O.K. Neku ribu možda?

-Nisam baš sigurna, niti sam neki ljubitelj ribe, niti je znam jesti. Samo se naživciram s kostima.

Šta misliš, u sljedećem broju ovog lista naslov: Obožavateljica se ugušila ribljom kosti.

Naravno da sam se odmah zamislila kako panično želim doći do zraka dok me on i konobar udaraju po leđima, dodaju vode i dogovaraju se kako bi mi najbolje pomogli.
Možda usta na usta, jedva sam izgovorila. Konobar je krenuo prema meni. Nisam na tebe mislila i gdje si čuo da se umjetnim disanjem vadi kost iz grla!

Nasmijao se i vratio me su stvarnost.

-Dobro, ali šteta bi bilo da ne pojedeš neki morski specijalitet. Može lignje, nemaju kostiju?

-Vjerujem ti na riječ. Može.

-Moramo sad naručiti neko vino, pa nećemo valjde piti sok uz lignje.

Joj, ja i vino. Čim ga popijem vrti mi se u glavi i uhvati me smijeh. A ne mogu sad i to odbiti.

-O.K., ali meni vrlo malo.

-I tako, ja san ti omiljeni igrač? - upitao me kad je konobar otišao.

-Da i evo baš sam sretna da sam te upoznala.

Opet se smijao.

-Šta je smiješno?

-Ma ništa. Čudno mi je kako to jednostavno govoriš. Znaš cure il' vrište oko mene il' se prave prefine da bi mi nešto u tom smislu rekle. Ustvari, zašto san ti baš ja omiljen?

-Pa zato što si super nogometaš.

I naravno što si prezgodan, pomislila sam. Moram priznati da mi se sviđao početak razgovora. Polako sam se opuštala, baš sam se dobro osjećala, a nisam primijetila ni na njemu da mu je baš grozno.

-A ti se ka razumiš u nogomet?

-Tipično muško pitanje - odgovorila sam - naravno da se razumijem, šta misliš da izmišljam?

-Ma ne, skužaj, nisan baš upozna puno cura koje se razume u nogomet.

-Eto sad si i takvu upoznao. Odrasla sam uz tatu , dva starija brata i nogomet. Kad Hajduk igra u Vinkovcima i Osijeku, obavezno sam na utakmici, a i ovdje sam par puta bila, na međunarodnim i na jednoj tekmi reprezentacije.

-Zar ti ne navijaš za Cibaliju?

-Da naravno, za njih i za Hajduk. Znaš ono Hajduk i Dinamo su iznad lokalnih klubova.

-Zašto ti navijaš za Hajduk, a ne za Dinamo?

-Ne znam. Morat ćeš pitati moga tatu, od njega sam to naslijedila. Šta očekuješ u nedjelju? Ja mislim da vi baš i niste u najboljoj formi. Ne mislim fizičkoj, nego nešto kao da vam nedostaje.

-Očekujem pobjedu, naravno. A kako misliš da nam nešto nedostaje?

-Pa ne znam, možda motiv. Imate dosta bodova prednosti i onda igrate nezainteresirano, neopterećeno, a ne misllite na nas koji vas gledamo, navijamo. Dolazimo iz Slavonije da bismo vidjeli vas kako se vučete po igralištu i čekate devedesetu.

I opet smijeh.

-Nismo se još ni upoznali, već me kritiziraš- rekao je.

-Oprosti, ja samo govorim ono što vidim.

-Možda si i u pravu.

-Ja sam ti uvijek u pravu.

-Ma nemoj?

petak, 12. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /12/

-Dobra večer, ja imam dogovorenu večeru s gospodinom Bulićem.

Jedan od prijatelja je upravo nagnuo čašu da popije i čuvši moje riječi, zagrcnuo se.

-Jeste dobro? - brižno sam ga upitala.

-Da, da, u redu je- zbunjeno je odgovorio.

-Izvolite ovuda - pokazao mi je konobar.

Krenula sam za njim, a na sebi i dalje osjećala poglede trojice mušketira.


Kad smo došli do ulaza hotelskog restorana, ugledala sam ga.

Noge su mi se oduzele. Tek me sad uhvatila trema. Tek sam sad shvatila.



PA JA ĆU SJEDITI S MARINOM BULIĆEM!!!



Sve ono o čemu sam razmišljala, sve što sam rekla palo je u vodu.

One prijetnje koje sam maloprije gore izgovorila - davno zaboravljene.

Najbolje da se ja okrenem i pobjegnem prvim busom, vlakom, avionom, svejedno.

-Idete? - misli mi je prekinuo konobar.

-Da vam budem iskrena, nisam sigurna.

-Dobar je to dečko, vidjet ćete. Sretno!

-Hvala vam.

Trebale su mi te njegove riječi.

Možeš mislit.

Krenula sam prema stolu za kojim je sjedio. Skužila sam da me ugledao. Kako sam se približavala, izraz njegovog lica mijenjao se iz upitnog do iznenađenog. Vjerojatno se pitao jesam li ja ubila malu debelu kako bi sjela s njim.

-Dobra večer, ja sam Veronika.

Ustao je. Bože, kako je taj čovjek zgodan. Mislim, znala sam to, ali ovako uživo izgledao je još bolje; visok, crne, malo duže kose, tamne puti. Imao je dosta grube crte lica, ali blagi izraz i modre oči činile su ga prekrasnim. Na sebi je imao traperice i crno-sivu košulju.
Cipele još nisam skužila, pa ne mogu ga odmah odmjeravati.


- Dobra večer, ja sam Marin.

-Znam - nasmijali smo se.

-Sidite - rekao je.

-Pa nije valjda došao za mnom.

-Molin?

-Moj tata je htio ići sa mnom. Rekao si sjedite, pa sam mislila da se ipak prošvercao.

Smijao se, dobro smo počeli, iako sam se sva tresla.

-Dobro, sidi.

-Hvala.

Pridržao mi je stolicu, mislim da mi to još nitko u životu nije napravio. Još jedan dobar znak.

-Skužaj, odakle ti ono dolaziš?

Ha, ha, e to nije dobar znak. Laže. E da mi je sada ona Fićina kapa da mu uperim svjetlo u oči, da prizna šta je sve o meni pričao.

-Iz jednog sela kraj Vinkovaca. Da ti odmah nešto kažem, ova večera ti nije bila moja ideja. Ti jesi moj omiljeni igrač, ali nikad ne bih sama ovo napravila. Prijateljice su mi darovale za rođendan. Znam da je ovo za tebe gnjavaža.

-Ma ne, nije, nemoj se ispričavat, molin te.

Opet laže, ali je bar pristojan.

-Aperitiv želite? - došao je konobar.

-Hvala, ja ne bih - rekla sam, samo mi još alkohol fali.

-Onda ne bi ni ja. Nešto drugo? - upitao me

-Može sok od jabuke.

-Meni, molin vas, colu.

-U redu - rekao je konobar.

Drugi je odmah došao donijevši jelovnike.

-Ti biraš - rekao je Marin.

četvrtak, 11. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /11/

Zato što se uvijek tako uredim.

Ma daj, znaš da nije istina, ovako samo za posebne prigode.

Zar ovo nije posebna prigoda?

Ne znam za koga, možda za tebe, ali za njega? Želiš ostaviti dobar dojam, želiš biti kao one njegove iz novina.

Nije istina. Želim biti ja. To sam isto ja.

Dobro, dobro ako ti tako kažeš. Samo, svašta on može pomisliti. Što ti uopće očekuješ od te večere?

Ja tu večeru nisam ni htjela!!!



Ustala sam i ljutito skinula sve sa sebe. Iz torbe sam izvadila svijetle traperice, crnu majicu kratkih rukava i crne balerinke. Obukla sam to, uzela ruksak i krenula dolje. Bilo je oko petnaest do osam.


Pa tako se obučeš kod kuće.

Šta sad ti hoćeš? Ti si me na to nagovorila. Ponovo sam se upustila u debatu sa svojom savješću.


Ne, ne, ne. Ja sam te samo htjela upozoriti da se možda previše raduješ toj večeri.

Šta je sad zabranjeno radovati se?

Ma nije. Znaš ti uostalom na što ja mislim.

Dobro jesi ti njega uopće pogledala?

E pa, da ga gledam takvim očima, onda je ne bih bila pametnija i mudrija strana tvoje savjesti.

Daj dobro, dobro.




Taman sam htjela ući u lift, kad me zadihani Fićo zaustavio dotrčavši sa stepenica.

-Šta ti je?

-Stani, nemoj još ići - jedva je izgovarao, kao da je trčao maraton, a ne prošao pedesetak stepenica.

-Šta je bilo, nemoj me plašiti.

-Pio sam dolje za šankom, kad je stigao tvoj frajer sa svoja tri prijatelja.

-Već je došao? Moram požuriti.

-Slušaj me. Stali su za šank, naručili piće i priča je krenula.

-Kakva priča?

-Pa evo nekoliko citata: "sad kad tebi dođe tvoja seljančica...svašta ti sebi dopustiš... a on je rekao: ne smijem baš sve odbiti, odmah bi novinari to okrenuli protiv mene. Ma neću ja dugo,
brzo ću to riješiti... Onda... šta ćeš ako dođe neka debela, mala, rumena u obrazima, takve su kažu Slavonke...Pa neću je ženiti, izdržat ću tih sat vremena. Ej, nazovite me oko devet.

Je l' trebaš još?

Stajala sam k'o ukopana.

-Ne trebam, dosta mi je. I previše.

Da se nisi usudila progovoriti! Zaprijetila sam maloj crnoj Veroniki.

Osjećala sam se tako jadno, nisam se mogla pomaknuti. Pogledala sam Filipa, hvala ti prijatelju.

E sad će vidjeti seljančicu, Slavonku. Odjednom sam dobila ogromnu snagu i želju da povrijedim tog čovjeka.

Vratila sam se u sobu, skinula sve sa sebe i obukla bijeli komplet. Otkopčala sam dugme na košulji. Gore, da bi dobila veći dekolte. I dolje. Sad mi se i pupak vidi. Spustila sam hlače još niže. Odlično. Obula sam sandale, prebacila stvari u malu bijelu torbicu i sigurnim korakom krenula.


-Prijatelju nazovi ti mene oko petnaest do devet. Vidimo se.


Fićo nije ništa komentirao. Kad je on skužio da sam poludjela, onda vjrujte da sam poludjela.


Osam je prošlo za pet minuta. Čim su se vrata lifta otvorila, ugledala sam trojicu prijatelja za šankom. Njega nije bilo, valjda je već zauzeo stolicu za mučenje.
Dogovor je bio da se javim konobaru koji će me onda otpratiti do stola. Odmah sam primijetila poglede prijatelja na sebi. Ti muškarci su stvarno jadni, tako prozirni. Namjerno sam stala odmah pored njih.

srijeda, 10. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /10/

-Dobro 'ajde, čuvaj se.

-'Ajde, bog mama.

Pogledala sam na sat. Jedan i deset. Dobro sam odspavala. Trebala mi je kava. Žao mi je bilo buditi Fiću, pa sam mu napisala poruku.

NIJE NIKAKAV MISTERIOZNI NESTANAK, OTIŠLA SAM DOLJE NA KAVU.

Dok sam čekala kavu, ugledala sam novine na susjednom stolu. Sportske, a na naslovnici nitko drugi nego čovjek s kojim večeras večeram. Uzela sam novine, pisali su o važnoj utakmici za Hajduk, koja se igra u nedjelju, tj. prekosutra. Od njega se puno očekivalo, a on je izjavio kako se nada da će to povjerenje i opravdati...

Stigla je kava, a malo poslije nje i Fićo.

-Jesi se odmorio?

-Jesam, malo mi je krevet premekan, ali naviknut ću se.

-Dobro, možemo se večeras mijenjati.

-Ma daj, šalim se, super je, na kakvim sam sve dosad spavao, ovo je odlično.

Popili smo kavu i otišli u grad. Vrijeme je bilo toplo, ali ne prevruće. Obišli smo "nekoliko"

trgovina, prošetali i u jednoj pizzeriji se dobro najeli.

-Sjećam se još kad smo bili klinci, uvijek si mogla najviše pojesti.

-Jao što lažeš, prestani. Koliko je sati?

-Evo sad će pet.

-Idemo, moram se spremati.

-Molim!? Pa kad je večera?

-U osam.

-Tri sata ćeš se spremati?

-Znaš šta, nećemo se ti i ja oko toga raspravljati. Idi kod tetke, vidimo se večeras.

Inače non-stop mi je zvonio mobitel. Tata, braća, susjede, njih četiri naravno, da sam na kraju isključila ton.

Sjela sam na krevet razmišljajući odakle da počnem. Imala sam dovoljno vremena da se detaljno uredim. Obično sve uvijek obavljam u zadnji čas i uvijek me se mora čekati.

Da, priznajem. Imam i ja svojih mana.

Išla sam se otuširati. Prvo piling, pa gel za tuširanje, poslije losion (sve iz kolekcije mog najdražeg Dolce&Gabbana). Baš sam si lijepo mirisala.

Nadala sam se da će još netko to večeras primijetiti. Recimo kad budemo plesali uz neku romantičnu laganu glazbu. Divno mirišeš Veronika, šapnut će mi nježno na uho.

Da, baš.

Šminkala sam se polako, sve po propisu. Korektor, tekući puder, puder u prahu, sjenilo, maskara, rumenilo i ruž na kraju. Sve u u nekim smeđe-roza tonovima. Kad sam spustila kosu koja mi je dosezala do pola leđa, bila sam zadovoljna gospođicom u ogledalu. Izvukla sam hlače i košulju, malo su se zgužvali. A šta sad da radim, svejedno kad sjednem, bit će isto. Obukla sam se, obula i stala pred ogledalo. Kako su hlače bile spuštenog struka, nazirao mi se trbuh. Nije izgledalo loše. Išla sam već par puta u solarij, a stomak mi inače najprije potamni. Odlučila sam staviti naušnice, velike srebrne karike. Pogledala sam nokte. Francuska manikura se još dobro držala. Još par kapi parfema i to je to. Pogledala sam se još jednom u ogledalo.

Ima dana kad sama sebi izgledam grozno, što god obukla, kako god se našminkala, ali ovaj put sam stvarno bila zadovoljna. I to me začudilo. Jer obično kad bih voljela izgledati super ili mi kosa ne stoji dobro, ili mi izbije nekakav prišt na sred čela ili mi se oko zacrveni...

Bože, hvala ti za ovaj put.

Prošlo je sedam. Vremena je bilo na pretek. Počela sam preduboko razmišljati i preispitivati samu sebe. Bolje da nisam.

Zašto si se ti sad tako uredila?

Znate ono iz crtića, na jednom ramenu mi je sjedila Veronika vražica, a na drugom mala bijela s krilima i krugom iznad glave.

utorak, 9. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /9/

Nisam još ni skužila gdje sam, ali čula sam Fiću kako razgovara sa ženom na sjedalu ispred. Oni su valjda jedini u busu bili budni.

-Kažem ja vama, dobro razmislite, probajte se sjetiti, šta je jeo, šta je pio. 'Ko vam je zadnji bio u kući?

Isuse, Bože, odmah sam shvatila priču. Žena mu je pričala o sinu koji povraća, a on je odmah od toga napravio slučaj. Još nisam skužila je li Poirot ili Holmes.

-Daj pusti ženu na miru.

Je da mi je išla na živce, ali nisam mogla slušati kako ju folira.

-Ako ti je dosadno ne moraš druge mučiti s tim - upozorila sam ga.

-Vidi je, šta je tebi? Pusti me da razgovaram s gospođom. Kad je čula da završavam medicinu, zamolila me za savjet.

-O Bože, kud sam se probudila!

Nastojala sam ponovo zaspati, ali nisam uspijevala. Opet mi se počelo motati po glavi sve što mi se dogodilo u zadnja tri dana, pa onda što će mi se tek dogoditi...

Rano ujutro stigli smo u Split. Taj dio dana mi je oduvijek bio najdraži, a pogotovo ovako u kasno proljeće.

-Obožavam miris Mediterana.

-Ovdje osjetim samo miris iz auspuha, daj idemo u hotel - rekao je Fićo.

-Jesi se ti pozdravio s prijateljicom?

-O da, izljubili smo se. Daj idemo do hotela.

-Nema šanse. Prvo idemo do rive.

Ne mogu vam opisati tu moju ljubav prema moru, kad bih ga ugledala prvi put po dolasku, osjetila bih neku neopisivu sreću. Kao da se nakon dugog vremena sastajem s nekom dragom osobom. Riva je još bila pusta, stala sam kraj mora i punim plućima udisala njegove mirise. Bilo je prekrasno. Plava i zelena boja prelijevale su se u sitnim valovima koji su udarali u rivu, a izlazeće sunce davalo im je prekrasan odsjaj. Šteta što još nije vrijeme za kupanje, tako bih voljela zaroniti i osjetiti more.

-Dokle ti tako misliš? - upitao me Fićo sjedeći prekriženih nogu na betonu.

-Je l' ima nešto na ovom svijetu u čemu ti uživaš, osim gluposti naravno?

-Pa ne mogu se sad sjetiti, gladan sam i spava mi se.

Krenuli smo prema hotelu. Bila sam više puta u Splitu, naravno na utakmici, ali nikad još nisam prespavala ovdje, niti se duže zadržala. Ušli smo u jednu pekarnicu da uzmemo nešto za pojesti i usput upitali za put do našeg hotela. Sreća, nije bio daleko. Javila sam se na recepciju. Kako su cure rekle, sve je bilo sređeno i gospođa mi je dala ključ od jednokrevetne sobe na drugom katu. Slijepi putnik mi se pridružio u liftu.

Soba je bila ugodna, mali balkon je gledao na grad, imala je TV i mini bar. Fićo je iz torbe izvadio madrac na napuhavanje i pumpu.

-Uvijek spremni!

Stvarno nije normalan. Legli smo svatko u svoj krevet, sad sam se stvarno osjećala umorno.

Probudio me mobitel. Pogledala sam na ekran, bila je to mama.

-Molim?

-Je l' se ti znaš javiti kad odeš?

-Oprosti, zaspala sam, bila sam preumorna.

-Kako je prošao put?

-Dobro, samo malo naporno.

-Kakav je hotel?

-Super, ne brini.

-Je l' Filip otišao kod tetke?

-Da. Pogledala sam na pod, spavao je kao beba.

-Dobro mama, pozdravi sve, čuti ćemo se, tek sam se probudila.

ponedjeljak, 8. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /8/

Imao je svjetlo na kapi kao da se sprema u rudnik, a ne u autobus. Stvarno je nepredvidiv i gdje uopće nabavi te gluposti. Ušao je u autobus i prošao kraj mene noseći mobitel u ruci. Ne mogu vjerovati, otišao je do onog tipa i uslikao ga. Mogla sam si misliti da će ga Maja nazvati. Sreća pa su ljudi ulazili i stvorila se gužva, pa čovjek nije shvatio da ga je glupan uslikao.

-Bog - rekao je sjedajući kraj mene.

-Jesi ti normalan? Šta bi mu rekao da te skužio?

Poslao je Maji MMS. I šta će ona sad s tim? Glupost.

-I šta ima novo?

-Ništa. A kod tebe?

-Odakle želiš da počnem?

-Prvo mi reci di si nabavio tu kapu?

-Je l' da je cool? To sam sam ugradio.

-Ma odlično.

-Kad želiš nekoga prisiliti da nešto prizna, samo mu uperiš ravno u oči.

-Daj makni to - uperio je u mene, naravno - Koga ćeš ti prisiljavati da nešto prizna, daj molim te.

-Nikad se ne zna, MI 5, CIA, KGB, šta ti znaš 'ko hoda oko nas. Možda se i u ovom autobusu nalazi kakav špijun.

-Šta ima na faksu?

-Jedna krava i nekoliko mršavih konja.

-Ozbiljno te pitam.

-Dobro, dobro, još malo i gotov sam.

-Hvala na opširnom izlaganju, to si mi rekao i prošle godine, ali dobro.

-I šta kažeš s kim ćeš večerati?

-S Marinom Bulićem.

- I šta bi ja sad trebao znati tko je to?

-Trebao bi.

-Hoćeš reći da sam zakinut u životu što ne gledam nogomet?

-Da. Meni to nije normalno, ali nećemo se sad oko toga raspravljati.

-Ma šalim se. Ipak sam čuo za njega. Od tebe! Pa ti ga non-stop spominješ.

-Ako želiš, mogu te upoznati, kad se ja upoznam s njim.

-Ne pada mi na pamet. On bi tebe trebao zamoliti da ga upoznaš sa mnom.

-Daj dobro je. Znaš šta? Ja bih sad malo odspavala, ako nemaš ništa protvi. A i ako imaš.

Filip je nešto manje od dvije godine stariji od mene. Nas dvoje smo doslovce odrasli zajedno. Kuće su nam jedna do druge, ali kako bi si još više skratili put, napravili smo "tajni" prolaz u dvorištu iza kuća. Kroz njega bismo se provlačili sto puta na dan. Cijele smo dane provodili zajedno. Sjećam se da su nas mame uvijek tražile kad bismo trebali jesti. A mi smo taman bili na nekakvom tajnom zadatku u susjedovim bašćama i dvorištima. Puno puta smo dobili batina zbog tajnih operacija koje je Fićo smišljao. Joj, kako su nas jednom istukle. Jedna susjeda se došla tužiti da je nas dvoje uznemirava i smeta. Ali mi smo je samo morali pratiti. Fićo je rekao da je stvarno sumnjiva. Stražarili smo svaka tri sata i svoja opažanja zapisivali u njen dosije. Tako i dandanas, sjećajući se djetinjstva, Fićo priča detektivske priče. Imali smo i svoje tajno skrovište. Bilo je u Fićinoj bašći među nekakvim drvima. Najslađe nam je bilo jest zelene jabuke i zerdalije. Kovali bismo plan kako ih neopaženo ubrati i u skrovištu ih pojesti.

Uglavnom, Filip ima važnu ulogu u mom životu. I da, totalno je lud.

Zaspala sam iako on nije prestao pričati. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali probudila me bol u vratu. Nezgodno sam se naslonila na prozor i sva sam se ukočila.

srijeda, 3. veljače 2010.

NE MOGU VJEROVATI /7/

Cure su otišle, a ja sam s mamom morala još sat vremena raspravljati o putu. Kad smo konačno donijele zaključak (svaka svoj), došao je Ivan. Ispričala sam mi što se dogodilo. Smijao mi se u facu deset minuta. Poslije mu se u tome pridružio i Blaž. Ja sam im na to samo svečano izjavila:

-Ljubomorni ste!

Navečer smo imali pjevanje u crkvi. Jednom tjedno bismo išli na probu crkvenog pjevanja, a nedjeljom na misi bismo pokazali svoje pjevačko umijeće. U pauzi probe Maja je jedva dočekala da progovori.

-Velečasni, pitajte Niku gdje prekosutra putuje! - cijela je crkva odzvanjala.

Znala sam.

-Kamo ideš Veronika? - pitao me velečasni.

-Idem u Split - odgovorila sam ozbiljno.

-Šta je u Splitu?

Sve sam mu objasnila i čekala reakciju. Velečasni nas je sve krststio, pričestio i krizmao. Branku i vjenčao. I rekao da ne ide u mirovinu dok ne vjenča i nas četiri. Mogao bi nakupiti još puno godina službe. Bar zbog mene.

-Zanimljivo i neobično. Nadam se da se nećeš razočarati - mudro je izjavio.

-Zašto bi se razočarala, pa ne očekujem ništa.

-Jesi sigurna? - upitao je.

Joj, kako zna razbiti čaroliju. Naravno da nisam sigurna. Naravno da nešto očekujem. Što? Ne znam.

-Sigurna sam, ne brinite - slagala sam. I to u crkvi.

Bože, oprosti. Odužit ću ti se, morala sam ovaj put. Ne da mi se sad objašnjavati nikome, sebi najmanje.

Sutradan sam cijeli učila (za mamu), a ustvari sam cijeli dan razmišljala da me glava počela boljeti. Onda sam odlučila da prestajem razbijati glavu s tim šta će biti, šta ću ja s njim pričati, kako ću izgledati...odlučila sam biti ja, kako god to na njega djelovalo. Nikad nisam znala glumiti, pa neću ni sada.

Jedva sam dočekala polazak. Ujutro sam skoro odustala, pa sam se predomislila. Mama me naživcirala svojim savjetima kao da u trećem osnovne idem u školu prirode. Zatim se komšilik skupio na kavu. Svatko je dao još koji pametan savjet. Užas jedan, Sat vremena prije polaska busa sastala sam se s društvom u kafiću. I tu su me svi savjetovali.

-Jesi ponijela nekakav poklon? - pitao me Nikola.

-Kakav poklon, pa ne idem mu na rođendan?

-Mislim možda nešto slavonsko.

-Možda klip kukuruza - rekla sam uz smijeh.

-Mislio sam kulen, možda.

-Jesi ti normalan? Kulen treba zaslužiti.

I opet smo se kao i obično dobro nasmijali.

Autobus je stigao. Vozač koji je izišao spremiti moju torbu u prtljažnik s čuđenjem je gledao masu koja me ispraćala. Ulazila sam u bus, a savjeti su još uvijek stizali.
-I pazi kako se izražavaš!

Pogađate čiji je.

I tako sam vam ja upravo kroz prozor ugledala tablu za izlazak s autoputa za Ivanić Grad. Još malo pa će mi se Fićo pridružiti.

Svjetla metropole obasjala su autobus. Volim Zagreb. Od malih nogu dolazim tu kod tete.

Čim je autobus skrenuo prema peronima, ugledala sam svog prijatelja.