NE MOGU VJEROVATI /2/

- Gospodična! Imate li vrećicu? Brzo, povraćat će!

Isuse Bože, ne mogu vjerovati.

- Nemam, odakle mi vrećica. Pitajte vozače, oni moraju imati.

Drugi vozač, koji je sad sjedio donio je vrećicu, a ostalo vam ne moram opisivati.

Nego, da vam objasnim što radim u ovom autobusu.

Ako volite čitati ozbiljne stvari, ako vas zanimaju priče o nekakvim pomračenim umovima ili psihopatološkim ubojicama koji ostavljaju smrtonosne potpise, ako volite čitati o izgubljenima koji tragaju za identitetom neshvaćeni od okoline ili ako mislite da je ovo knjiga tajni koja donosi neko novo otkriće koje će vam promijeniti život, odmah kliknite na onaj mali x u desnom kutu vašeg ekrana. Definitivno nije za vas.

Želim vam na jednostavan način ispričati što mi se nedavno dogodilo. Ustvari, još ni ne znam što će to na kraju biti. Nadam se da neće biti tragedija. Da nećete morati plakati. I ja skupa s vama. Ne volim plakati. Odmah me zaboli glava, oči mi se zacrvene. Potrošim cijeli paket papirnatih maramica, koje u pravom trenutku nikad ne mogu naći. Ili nađem nekakve jeftine koje se odmah poderu. I tako dalje, i tako dalje.

S društvom sam vas već upoznala, a sad vas moram upoznati s jednom od naših tradicija (imamo ih puno). Kad je jednoj od nas rođendan, ostale spremaju iznenađenje koje može biti u različitim oblicima. Uglavnom mora biti neobično. Nedavno je bio moj rođendan. Svašta sam zamišljala da mi mogla dobiti kao poklon. Ono što je slijedilo nisam nikako mogla zamisliti.

Naime, kako sam odrasla uz tatu i dva brata, obožavam nogomet. Od malih nogu tata me vodio na utakmice i zauvijek usadio u mene tu ljubav. Sada obavezno pratim domaće prvenstvo, europske lige, a o reprezentaciji da i ne govorim. Inače, moja obitelj navija za Hajduk. Moja braća se zovu Ivan i Blaž. Mama kaže da su dobili imena po svetom Blažu i Ivanu krstitelju, a tata tvrdi da su imena dobili po legendama Hajduka, Blažu Sliškoviću i Ivanu Buljanu. Tata je oduvijek zagriženi i najvatreniji navijač. Braća su članovi Torcide, a ni ja puno ne zaostajem za njima. Utakmice najčešće gledamo u već spomenutom kafiću. Puno puta sam ja jedina žena ili bar jedina koja stvarno zna što se dešava na terenu. Ali trebate samo vidjeti situaciju kada smo svi kod kuće i gledamo utakmicu. Stari obavezno galami i psuje. Ne daj Bože, ako Hajduk gubi. Prvo su suci na tapeti, onda trener, pa igrači, na kraju smo svi mi krivi. Nogomet mu uopće nije sporedna stvar na svijetu, nego jedna od najvažnijih stvari u životu. Mami to naravno ne odgovara i oko toga se stalno prepiru. Još joj je gore što i nas troje isto tako volimo nogomet. Ustvari, njih dvojica još nekako, ali ja; bolje da praviš kolač, bolje da učiš, bolje da nešto čitaš, bolje da spremaš...I svaki put ako zajedno gledamo tekmu, ona umjesto da iziđe mora sjediti tamo i komentirati. I na kraju se svi posvađamo. Prvo prigovara tati za svaku psovku. Kad god on opsuje, ona se prekriži. Pa tko ne bi poludio. Onda komentira igrače i utakmicu, a ne da nema pojma, nego...Ali mi već imamo razrađenu taktiku. Prvo je tata zamoli da mu donese pivo, onda Ivan da nam ispuca kokice, pa Blaž da mu napravi sendvič. I onda se konačno odluči otići kod susjede na kavu. Ali prije toga mora meni nabaciti nešto za mog omiljenog igrača. Zna da ga obožavam i jedva čeka da nešto kaže.

- Di je onaj tvoj?

- Na igralištu. A di bi bio.

- Je l' danas dao gol?

- Nije.

- Pa taj nije dao još ni jedan gol. Kakav je to igrač!?

- Pa zadnji obrambeni. Nije mu zadatak davati golove. Daj tata reci joj!

- Znaš šta, stara, ako odmah ne odeš van, mi ćemo te izbaciti.