NE MOGU VJEROVATI /1/

Uvijek se pitam tko briše stakla na autobusima. Ja sad, na primjer, vidim sve kao kroz gustu maglu. Sigurno za čas izmuljaju, dok ih nitko ne gleda i onda se vraćaju s kantom, metlom i krpama kao umorne. A dobro, da im se malo više plati, sigurno bi i malo bolje čistile.
- Gospođice! - moje misli o čistačicama prekinuo je glas sa sjedala ispred.
- Imate li možda tabletu protiv mučnine? Lijepo sam mu rekla - nastavila je govoriti prije nego sam uspjela odgovoriti - ali ne sluša, nikad ne sluša.
- Nemam tabletu - prekinula sam ju.

Nije mi se slušalo nervoznu mamu kako galami na neposlušnog sina (u pubertetu) od kad smo sjeli u autobus. Najžalosnije je što je pred nama desetak sati puta, a tek smo krenuli.
Možda bi bilo bolje da imam tabletu, pa da i ona jednu popije. Navodno se od nje i spava.
Otvorila sam jedan od časopisa koje sam ponijela, iako mi i nije baš ugodno čitati u vožnji.
Vjenčanja, krštenja, društveni događaji, svi sretni, lijepi, dotjerani, bogati, bez briga i problema.
Pa dobro, nisam ni ja nesretna, nisam ni ružna ni siromašna, nemam baš ni nekih velikih problema...Aha, evo upitnika...Zamislila sam svoju sliku. Recimo, samo lice, stručno našminkano s prirodnim, blagim osmjehom. Kosa sjajna, uredno počešljana. Ispod napisano:

Ime: Veronika
Starost: 22
Horoskopski znak: bik
Visina: 177
Težina: 60
Boja kose: tamno smeđa
Boja očiju: zelena
Zanimanje: student prava
Hobi: ako ih počnem nabrajati neće stati na jednu stranicu. bavim se svim i svačim i zanima me puno toga, ali ne volim sve što vole mladi...Jedva sam čekala da dobijem priliku negirati jednu od najglupljih izjava na svijetu.

Zvuk poruke na mobitelu prekinuo me u odgovaranju. Potražila sam mobitel u torbi. Poruka je naravno bila Majina.
- Dokle ste, šta ima? - pisalo je na ekranu.
- Negdje oko Gradiške. Sve je O.K. osim dvoje koji se non-stop svađaju na glas. Di ste vi?
- Evo nas na cugi. Ej, vidila sam jednog zgodnog frajera tu s desne strane. Ajd' uslikaj ga, pa mi pošalji.
- Nisi normalna. Šta da kažem čovjeku? Da mi je hobi slikati putnike po autobusima. Pozdravi društvo.
Ona i njezini frajeri. Maja inače samo priča o nekakvim frajerima. Stalno joj se netko sviđa, stalno nekoga gleda, a nikad nije imala normalnu vezu, niti se se stvarno zaljubila. Doduše, nisam ni ja, ali ja se ne ponašam tako. Ma, imala sam nekoliko veza, ali...Ma, ništa.
Maja je jedna od mojih četiriju najboljih prijateljica. Zajedno smo odrasle i ostale jako vezane. Živimo u jednom slavonskom selu, u okolici Vinkovaca. Ana radi kao prodavačica u jednoj trgovini sportske opreme, hoda s Goranom već dvije godine i imaju odličnu vezu. Branka se udala i rodila najslađu bebu na svijetu. Mala Lana ima deset mjeseci. Njezin muž Nikola je vlasnik kafića u kojem uglavnom provodimo naše zajedničko vrijeme. Višnja studira književnost u Zagrebu, a Maja i ja smo cimerice u Osijeku. Ona studira ekonomiju, ja pravo. Iako sam upoznala puno ljudi i stekla dosta prijatelja, one su zauvijek ostale nešto posebno, nešto kao obitelj. Sve smo ustvari različite, svaka na svoj način i ozbiljna i neozbiljna, ali se izvrsno nadopunjujemo.