NE MOGU VJEROVATI /64/

-Dosta ti je. Čuješ ti? Veronika! Dosta spavanja!

-Molim!?

Skočila sam iz kreveta. Mama je stajala na vratima.

Isuse, Bože, šta je ovo? Otkud ona? Di sam ja?

Pa ja sam ovo sve sanjala!

-Koji je danas dan? Kad je utakmica?

-Danas. Šta je tebi?

-Ništa. Nešto sam sanjala.

Sjela sam na krevet sva uzrujana. Nikako se nisam mogla razbuditi. Ono se stvarno moglo dogoditi samo u snu. Utrčala sam u kuhinju.

-Idem i ja na utakmicu!

-Znali smo mi to - rekao je Ivan - da ti nećeš moći ostati kod kuće.

-Kad idemo?

-Oko četiri.

Obukla sam traperice i dres s Marinovim prezimenom na leđima i zavezala kosu u rep.

-Ja sam spremna!

I tako je ekspedicija od deset ljudi s dva auta krenula u osvajanje Maksimira. Cijeli sam put razmišljala o svom snu. Sama sam se sebi smijala. Zamisli, Veronika, volim te i čekam te. Užas jedan. Sigurno sam to u nekakvom američkom filmu gledala.

A u autu je bilo vrlo uzbudljivo. Blaž nam je podizao moral navijačkim pjesmama, a tata i Ivan su se prepirali oko toga koga bi izbornik trebao staviti na lijevo krilo.

-Ne može on - objašnjavao je tata - pa on nije odigrao cijelu utakmicu već par mjeseci.

-Bio je ozlijeđen, sad je dobro i on je najbolji za to mjesto.

-Vidjet ćeš da neće njega staviti.

-Dobro, vidjet ćemo.

-Ali znam 'ko će sigurno biti u zadnjoj liniji - okrenuo se tata prema meni smješkajući se - je l' da Nika.

-'Ko? - upitala sam ozbiljno.

Svi su se odvalili smijati. Tata se radovao utakmici kao malo dijete. Nije prestajao pričati.

-'Ajde, šta se praviš.

-Jeste se čuli? - pitao me Ivan.

-Nismo.

Okrenula sam glavu prema prozoru da me ništa više ne pitaju. Shvatili su.

-Šta ste se posvađali?

Ili ipak nisu.

-Ma nismo. Dosadni ste. Bolje stani negdje da popijemo kavu.

Stalno sam pogledavala na mobitel očekujući poziv ili bar poruku. Ali ništa. Nema veze, ne smije mi to pokvariti raspoloženje. Opet sam se sjetila sna i odvalila smijati.

Pred Maksimir smo došli oko pola sedam. Fićo nam se pridružio. Nećete vjerovati, u dresu. Ljudi su već ulazili unutra. I mi smo polako krenuli prema ulazu na istočnu tribinu. Euforija je već zavladala svima. Osim možda Fićom. Njemu je najvažnije bilo što ćemo kupiti za jesti i piti. Baš kao u mome snu, svi su bili kockasti, crveno-bijeli. Na sjedalu su nas čekali crveni i bijeli papiri. Kad nam kažu, svi ćemo ih podići, a vi ćete na televiziji vidjeti nekakvu sliku na cijelom stadionu. Jako sam uzbuđena i sretna što sam ovdje. Sretna sam što ću vidjeti Marina, ali tužna što je sve tako ispalo. On uopće ne zna da sam ovdje. Misli mi je prekinuo veliki pljesak. Igrači su istrčali na travu. Cijeli stadion se podigao na noge. Ugledala sam ga. opet mi je srce jako zakucalo. Pa ja ne bih ni znala da imam srce da nisam upoznala Marina. Spiker je izgovarao imena svih igrača. Marin Buliiić, zaorilo se Maksimirom.

-Pogledajte ju kako cvijeta - rekao je Fićo gledajući u mene.

Ignorirala sam ih. Bila sam previše uzbuđena da bih se raspravlajla s njima. Svi zajedno smo otpjevali Lijepu našu i konačno je utakmica počela.

-Hrvatska! Hrvatska! - orilo se stadionom.

Naši dobro igraju, ali ni oni se ne daju. Neće biti lako, Kraj je prvog poluvremena.

Nije dobro, 0:0.

-Ne može tako - počeo je tata vidno razočaran i ljut viđenim - postaviti tako 4-4-2, to stvarno nije normalno.

-Ma da - nadovezao se jedan njegov prijatelj - jesi vidio onog desnog, korisniji bi bio na klupi.

Naravno, svi su oni sad pametniji od izbornika i sposobniji od svih igrača. Meni to ništa nije bilo važno. Samo sam razmišljala o Marinu. Počelo je drugo poluvrijeme. Koliki je ono bio rezultat u mom snu? A da, sad su oni izjednačili. Ali u ovoj stvarnoj utakmici još nije bilo golova. Belgijancu su krenuli u brzi protunapad. Ajme ovo izgleda opasno. Došli u pred naš šesnaesterac. Uhvatila sam se za glavu. Ne daj mu da prođe! Ali prošao je. I to kraj Marina. Marin je zabrljao. Zastao mi je dah. Pucao je na gol. I promašio. Hvala Bogu.

-Vadi ga van - vikao je Fićo uz smijeh.

-Ako netko bude išao odavde, to ćeš biti ti - rekla sam mu.

Blaž me samo pogledao i odmahnuo rukom.

Bilo bi mi žao da je Marin kriv za gol. Nije mi jasno što im je, što se ne pokrenu malo. i kao da su me čuli. Jedan naš vezni igrač oduzeo je loptu na centru, dodao na lijevo krilo, ovaj nabacio pred gol, a tamo je dotrčao naš napadač i glavom zabio loptu u gol. Skočila sam kao i svi ostali. Hrvatska vodi 1:0. Svi su skakali od sreće. I oni na terenu i mi na tribinama. Do kraja utakmice igra se nije poboljšala, ali najvažnije je da se ni rezultat nije promijenio. Hrvatska je pobijedila. Svi su bili sretni. A ja? Pogađate već. Bila sam tužna jer odlazim. Korak po korak napuštali smo tribine. Dok se moje društvo dogovaralo gdje bismo mogli večerati ja sam razmišljala gdje će Marin večerati. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Marin!

-Halo!

-Bog. Jesi gledala?

-Zar si sumnjao?

-Ma naravno da nisan. Loši smo bili.

-To je sad manje važno. Pobjeda je najvažnija.

-Još se ljutiš? - pitao je tiše.

-Ne, prošlo me je.

-Žaj mi je, nisan ti triba to reći.

-Šta?

-Pa ono da ne dolaziš na utakmicu.

-Zar ti nisi shvatio da ja baš nisam poslušna. Ja sam bila na utakmici.

-Molin? Di si sad?

-Evo taman blizu izlaza na istoku.

-Daj nemoj zezat. Stani tu kod izlaza i čekaj me. Odma ću doć.

-O.K. - Stanite! - viknula sam svojoj ekipi. Samo ćemo malo pričekati, Marin će doći.

Bili su oduševljeni kao i ja. Ljudi su se već skoro svi razišli. Za dvadesetak minuta pojavio se Marin.

-Bog ljudi.

Rukovao se sa svima. Mene je uhvatio za ruku i držao u svojoj dok je razgovarao s njima. Dok su komentirali utakmicu i igru, Marin i ja smo si stiskom ruke pokazivali koliko smo sretni što se vidimo.

-Di idete sada? - pitao je tatu.

-Idemo na večeru.

-Ja ću van ukrast Veroniku. Može? - pogledao je u mene.

-Ako misliš tražiti otkupninu, zaboravi - ubacio se Fićo - mi jedva čekamo da je se riješimo.

Pozdravili smo se s njima i napokon ostali sami. Sva sam drhtala od uzbuđenja, sreće i njegove blizine. Zagrlio me i poljubio.

-Tako mi je drago da si tu. Ideš sad sa mnom.

-Gdje?

-Dođi.

-Sakrit ćemo se negdje ispod tribina?

-Ne - smijao se - ovaj put te vodim među ljude.

Ne mogu vjerovati.

-Gdje?

-Tu di su svi igrači i ostali.

-Ma daj, pogledaj kakva sam.

Mislila sam na svoju toaletu; dres i traperice, A frizura. A šminka koje nema. Toliko sam puta zamišljala takav događaj i toaletu u kojoj bi se pojavila. I na kraju ništa.

-Super izgledaš.

Vodio me za ruku u unutrašnjost stadiona.

-Tu smo.

Zastala sam.

-Kako ću ja?

-Šta kako ćeš, lipo.

-Ja ne mogu - opet sam stala.

-Ma daj nemoj zezati. Dođi.

Ušli smo. Bilo je prepuno ljudi. Svi pogledi su bili upereni u nas. Odjednom je odnekud sijevnuo blic.

Hej, remetite mi koncetraciju. Moram paziti kako hodam, kud gledam, kako dišem, da li uopće dišem.

Stisnula sam Marinovu ruku tako jako da sam mu najvjerovatnije zaustavila krvotok u tom dijelu. Slavila se pobjeda, Prepoznala sam igrače, izbornika i puno poznatih faca. Ne mogu vam opisati kako se osjećam. U svakom slučaju, čudno. Osjetila sam da nas svi gledaju s upitnikom iznad glave. Marin me poveo do jednog manjeg društva svojih suigrača.

-Dečki, ovo je moja cura Veronika.

Pružili su mi ruku i predstavili se. Naravno da to nije bilo potrebno, pa znala sam ja tko su.

-Drago mi je.

Trojica su me odmjeravala, a četvrti mi se obratio.

-Drago mi je da sam te napokon upoznao. Puno sam slušao o tebi.

-Stvarno?

-Da, Marin već dugo samo o tebi priča.

Ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Marin me predstavio izborniku i još nekakvim ljudima. Moja cura. Kako to dobro zvuči. Sretna sam i ponosna. Ja sam djevojka Marina Bulića.

Često sam se pitala kako je biti u takvom visokom društvu. Ali sad mi uopće ne izgledaju ni visoko ni profinjeno ni zanimljivo. Sa žena su vrištali Armani, Escada i ostali. Da sam na njihovom mjestu, uvijek bi prije odabrala nekog domaćeg kreatora. Bile bi originalnije.

-Hej, Marine!

Okrenula sam se. Bila je to Andrea Ban. Naperlitana i našminkana kao i uvijek.

-Bog, Andrea.

-Nećeš nas upoznati - rekla je gledajući u mene.

-Naravno. Ovo je Veronika. Moja cura.

-Da? Nisam znala da imaš djevojku. Kako ti je uspjelo zgrabiti ga? - upitala me s lažnim osmijehom.

-Preko oglasa u novinama - odgovorila sam joj s istim osmijehom.

Smijala se, mahnula i otišla. Nije ni pomislila kako sam joj rekla istinu.

-Znaš šta - šapnula sam Marinu - možeš li ti pobjeći odavde?

-Mogu.

-Ajmo.

-Mislia san da želiš biti tamo - rekao je kad smo izišli.

-Ne. Ja želim biti s tobom. Oni me ne zanimaju.

-Volin te Veronika.

-Znam.

Stavio mi je ruke oko struka, privukao me sebi i počeo nježno ljubiti.

-Stani malo ljubavi, da im nešto kažem:

MISLIM DA STE IPAK PROČITALI JEDAN SRCEDRAPAJUĆI LJUBAVNI ROMAN,

ŽAO MI JE.

P.S. Zahvaljujem Pepeljugi, zlatnoj ribici, svetom Anti...