-Hvala, hvala - mahala sam i slala puse "publici" (alkohol očito još nije potpuno ispario).
-I prvu nagradu publike dobiva - pogledala sam u Marina.
-Veronika s pismom Moj galebe! - viknuo je Marin.
-Nagradu će predati najbolji igrač Hajduka, Marin Bulić.
Došao je do mene, pružio mi ruku i dao pusu u oba obraza. Bila sam sretna kao da sam stvarno osvojila Splitski festival.
-Hvala, hvala.
Smijali smo se kao mala djeca. Odjednom, prije nego sam se snašla osjetila sam njegovu ruku oko struka i njegove usne na svojima. Poljubili smo se. Još uvijek vam ne mogu opisati što sam u tom trenutku osjećala, možda malo poslije. Mislila sam da ću pasti u nesvijest.
-Ljudi nas gledaju, a i kamere snimaju - lagano sam ga odgurnula od sebe.
Zašto? Ni to me nemojte sad pitati. Nemam pojma!
-Oprosti, molin te - rekao je tiho.
-Oprošteno. Sad bi stvarno trebali ići.
Koja sam ja glupača. Kako se to ponašam? Ne znam izići na kraj s jednim poljupcem. A s druge strane, zašto bi dopustila da me ljubi čovjek kojeg sam sinoć upoznala i kojeg više nikada neću vidjeti. To je njemu sigurno normalno, tko zna kakve je on imao planove sa mnom noćas. Bolje da idem dok se nisam predomislila.
-Nazvat ću Filipa.
Sve sam u torbi našla prije mobitela.
-Otpratit ću te do stana, ako smin.
-Naravno, evo čekaj da se dogovorim s njima.
-Di si ti? - javio se Fićo.
-Idem prema stanu. Dolazite?
-Evo krećemo i mi, nađemo se tamo.
-Idemo?
-Di je stan?
-U Istarskoj ulici.
-O.K., ajmo.
Šetali smo i šutjeli. Ne znam o čemu je on razmišljao, ali ja sam bila zbunjena, sretna, tužna, razočarana.
Izbjegavala sam njegov pogled i gledala ravno pred sebe. Ispred mene se odjednom pojavila zlatna ribica.
-Šta je sad? - upitala me.
-Pa dobro, nisam mislila da će biti tako brzo.
-Dobro, kakvo ti to mišljenje imaš o zlatnim ribicama?
-Oprosti, nisam se snašla. Zaželjela sam da mu se svidim.
-Da i? Da te gleda zaljubljeno dok ne ostarite?
-Daj dosadna si! Sad se još i ribetini moram opravdavati!
-Znaš šta, drugi put zovi duha iz svjetiljke! - rekla je riba i uvrijđeno se okrenula i otplivala.
-Hej stani! Onu treću želju shvati ozbiljno. Čuješ?
Šutnju je prekinuo Marin:
-Ako sutra ne buden igra dobro, ti si kriva.
-Ja?
-Pa zbog tebe se neću naspavat.
-Ne, ne, ne, ti si mene izveo u šetnju, ja nisam ništa kriva. Kao spavao bi da nema mene. Otišao bi s djevojkom.
-Kojom djevojkom?
-Zar ti jedna od onih dviju nije djevojka?
-Nije.
Ne, nego moja je, pomislila sam Nisam htjela o tome uopće razgovarati. Ako nije ta, je neka druga. Iako, priznajem vam, osjetila sam nekakvo olakšanje.
-Gdje ti stanuješ?
-Nije daleko, ali moran se vratiti tamo po auto.
-Ma ne moraš ti mene pratiti, nije više daleko. Vrati se po auto.
-Ni slučajno.
-Kakav auto voziš?
-BMW.
-Nije loše, ali i razočarala bih se da je lošije.
Smijao se.
-Imaš ti auto?
-Dijelim s braćom, što znači nemam, Peugeut 308.
-Dobar autić.
-Je.
Pričali smo glupe priče, tek toliko da se priča.
-Veronika - započeo je ozbiljno.
-Molim - pogledala sam ga.
-Oćeš mi dati svoj broj?
Znači li to da me i dalje želi čuti?
-Naravno.
Izdiktirala sam mu svoj broj, a on ga je umemorirao u svoj mobitel. Bili smo već blizu stana, ugledala sam Fiću i Darija gdje me čekaju ispred zgrade. Kad smo došli dvadesetak metara od njih, Marin je stao. Zaustavila sam se i ja i pogledala u njega čekajući razlog zaustavljanja.
-Ideš spavat? - upitao me.
-Da, mislim da je vrijeme.
-Spava ti se?
Naravno da ne, pomislila sam. Mogla bih ovdje s tobom stajati do jutra.
Ne moram noćas ni spavati.
Ne moram više uopće spavati.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.