NE MOGU VJEROVATI /25/

Ušli smo. Stadion je izgledao veličanstveno. Bila sam ushićena. Popeli smo se do svojih mjesta, negdje na sredini istočne tribine, skoro na vrhu. Sjela sam i s divljenjem promatrala sve oko sebe. Navijači su vješali transparente. Ljudi su polako zauzimali svoja mjesta, a nekoliko je igrača šetalo po travnjaku. Među njima nije Marin ako vas to zanima.

-Koliko ovo traje? - prekinuo me u razgledavanju Fićo.

-Bože, pa nije još ni počelo, a kad počne traje 90 minuta plus 15 minuta poluvrijeme. Naravno ako ide sve po propisu.

-Molim!? Jesi ti normalna? Pa ne mogu ja sjediti tu dva sata.

-Pa kako će svi ostali sjediti, tako ćeš i ti.

-Da, samo ti ostali će gledati ono što ih zanima, pa im neće biti dosadno.

-Daj ajde, stvarno si dosadan. Izdržat ćeš ti to. Uostalom, nije ovo kazalište, pa smiješ se prošetati.

-Bar nešto - tužno je izjavio Filip.

Stadionom su se orile poznate navijčke pjesme. Pogledala sam sat, bilo je još deset minuta do početka utakmice. Uskoro se prolomio glasan pljesak. Igrači su izišli na travu. Marin je kao kapetan izišao prvi. Bili smo stvarno daleko, ali meni je srce stalo kad sam ga ugledala. Ustala sam se kao i svi i pljskala i vikala. To mi je bilo super na utakmicama. Mogla sam vikati do mile volje da me nitko ne opominje. Poslije bi osjetila nekako olakšanje, kao da sam u sebi nešto dugo nosila i sad ga izbacila. Probajte, stvarno djeluje. To je najbolja terapija za oslobađanje od stresa. Uskoro je i Filip skužio da smije galamiti, iako nije znao zašto. Svidjelo mu se.
Igrači se se međusobno pozdravili, a onda je Marin zajedno sa sucima i protivničkim kapetanom stao na centar igrališta kako bi bacanjem novčića odlučili čija će biti lopta u prvom napadu. Pripala je gostima. I tako je utakmica počela. Nije bila ništa posebno zanimljiva. Ma nisam je ni gledala, ja sam samo buljila u Marina.
Prošlo je već oko pola sata, a ni jedni ni drugi nisu imali ni jednu pravu priliku. Napokon se nešto događalo pred gostujućim golom. Svi smo se ustali bodreći ih, ali ništa. Korner, pa opet ništa. Točno je bilo ono što sam govorila, vuku se k'o prebijeni po toj travi.

-'Ko zna di su bili cilu noć, sad bi oni trčali - komentirao je glasno jedan čovjek u blizini.

Pomislila sam kako je potpuno u pravu. Sjetila sam se prošle noći i sva zadrhtala. Gužva je bila pred golom Hajduka. Svi su fućkali i htjeli poremetiti koncetraciju njihovih igrača, jedino je moj prijatelj Filip glasno i dalje u istom tonu navijao.

-Budalo, zar ne vidiš da Hajduk može primiti gol - ljudi su se okretali prema njemu.

-Ubit će te neko- smijao se Dario.

-Šta neko? - rekla sam - ubit ću ga ja ako ne prestane.

Loptu sa same crte spasio je tko drugi nego Marin. Vrištala sam od sreće.
Htjela sam na glas svima objaviti: znate on me sinoć poljubio. Pomišljam gluposti, on se mene nije ni sjetio. Sigurno je mislio da mu se pružila prilika da osvoji na brzinu još jednu glupaču. Kad je skužio da od toga nema ništa, pokajao se što nije već odavno na spavanju.
A dobro, neću sad o tome razmišljati.

Koliko ja već imam stvari stavljenih na čekanje za razmišljanje! Ne znam samo kad ću početi.

Prošlo je prvih 45 minuta.

Rezultatt: 0:0,

Igra: loša.

Marin: prekrasan.

Dario i ja ostali smo sjediti, a Fićo se prošetao. Razmišljala sam o tome kako ću uskoro otići iz Splita i sve ovo lijepo ostaviti za sobom. Što ću onda? Ostati zaljubljena kao kakva balavica?

Što ja imam od toga? Ništa. Bolje će mi biti da sve što prije zaboravim. Možda da nađem dečka. Da, baš. Ustvari, imam jednog bivšeg koji mi je rekao ako se ikada predomislim, uvijek mu se mogu javiti. Ne daj Bože, ni da je zadnji na svijetu. Pogotovo sad kad sam upoznala Marina. Nitko me drugi ne zanima.

Počelo je i drugo poluvrijeme, ništa bolje od prvog. ali meni je bilo super sve dok sam dolje vidjela broj 10. Naravno, s vrha tribina izgleda mali kao figurica iz čokoladnog jajeta, ali to uopće nije bitno. Oko polovice drugog poluvremena Hajduk je konačno zabio gol. Ljudi su toliko skakali da se tribina doslovce tresla. Ostatak utakmice prošao je dosta mirno. Gosti su imali dvije šanse, ali ništa opasno. Pogledala sam na semafor. Ostalo je još tri minute do kraja. Zar to znači da još samo tri minute mogu gledati Marina? Prošla me jeza.