NE MOGU VJEROVATI /32/

Cijeli dan sam tražila da radim bilo što samo da ne razmišljam. Nije mi baš uspijevalo. Opet sam se svega sjetila. A sjetila sam se i njegove neozbiljne veze. I one plavuše.

Znala sam tko mi mi može odvratiti misli od njega. Lana. Otišla sam do Branke i odvela Lanu u šetnju. Igrale smo se i nisam mislila ni na što drugo. Na povratku kući zaspala je u kolicima. Ostala sam kod Branke na kavi.

-Stvarno pokušavam realno razmišljati, ali ne mogu.

-Zaljubljeni ne mogu realno razmišljati.

-Jesam ja stvarno zaljubljena?

-Ja te još takvu nisam vidjela. Jesi Nika, jako si zaljubljena.

-Šta da radim?

-Nemoj tako lako odustati. Ako te zvao u Zagreb, sigurno želi da dođeš. Nazovi ga opet večeras.

-Nema šanse, pa da se opet naživciram ako se ne javi. Čini se meni da je moja avantura završila.

-Ma pričekaj još malo, javit će ti se, vidjet ćeš.

Promatrala sam Branku. Dugo sam mislila kako se prerano udala, ali sad vidim da to nije istina. Ta žena naprosto blista. Lijepa je i uvijek dotjerana. Kuća joj je uvijek besprijekorna, dijete njegovano. Muž i ona se obožavaju. to je sigurno definicija sretnog braka.

Otišla sam kući opet tužna. Mama i tata sjedili su u dnevnom boravku. Pravila sam se sretna i raspoložena. Skuhala sam nam kavu. Tata je pričao neke dogodovštine s posla, a mama doživljaje jedne susjede. Uglavnom smo se smijali. Prošlo je sigurno sat vremena kad sam krenula u svoju sobu.

-Ej Veronika - viknuo je tata.

Vratila sam se.

-Zvao te neki muški, neki Dalmatinac.

-Molim!!!?

-I ti mi to sad kažeš?

Mogla sam ga zadaviti. Ja umirem, on to meni kaže tako hladan. Ne mogu vjerovati.

-Kada?

-Popodne, ne znam točno, oko četiri možda.

-Pa tata, taj Dalmatinac može biti jedino Marin Bulić.

-Isuse, uopće mi to nije palo na pamet, mogao sam s čovjekom popričati.

On je mogao s čovjekom popričati?

-Kako ti nije palo na pamet, samo se o njemu zadnjih tjedan dana priča.

-Nije mi palo na pamet da bi zvao na kućni telefon.

Pa dobro, čudno je malo. Tek sam sad shvatila da mi je mobitel ostao kod kuće. Utrčala sam u sobu.

-Di mi je mobitel?

Cijelu sam sobu pretražila, nisam ga našla.

-Mama, jesi vidjela moj mobitel?

-Nisam.

Mama mi je pomogla tražiti, ali bilo je bezuspješno.

-Moli se svetom Anti - savjetovala me mama.

O, sveti Ante, pomozi mi. Trebao bi znati koliko mi je to sad važno. Odmah sam ga zamislila.
Sigurno stoji, lupka jednom nogom i maše ljiljanima ispred lica pogledom usmjerenim prema gore, kao ne čuje me dobro. Mooolim te. Ne mijenja ni pozu ni izraz lica. Nešto moram obećati? Klimnuo je polako. Reci, šta god treba. Aha, sama bi trebala znati. Dobro, neću izostajati s mise, neću psovati. Neću piti? Ma daj sveti Ante, pa nije to ništa. Samo nemoj tražiti da ne idem u Zagreb.

-Evo ti mobitel -viknula je mama.

Hvala ti sveti Ante. Neću zaboraviti što sam obećala. Znači, nemaš ništa protiv da idem u Zagreb?

Na mobitelu su bila tri propuštena poziva. Sva tri od Marina. Srce mi je toliko lupalo da sam mislila da će iskočiti. Dobro srce, što je sad? Uozbilji se i smiri se. Sjela sam i čekala da se smiri. Željela sam zvučati ravnodušno. Nazvala sam.

-Halo Veronika.

-Bog Marine - ozbiljno sam pozdravila.

-Pa di si ti? Naša san tvoj kućni broj, al te nije bilo.

-A gdje si ti sinoć? - zvučala sam kao isfrustrirana i ljubomorna supruga. Užas.

-Molin te, oprosti mi. Bia san popodne kod staraca i ostavia kod nji mobitel. Navečer san iša ne neko otvorenje, jutros odma na trening, tek san oko četri sata doša kod njih i vidia tvoju poruku. Kad te nisan dobia, potražia san na informacijama tvoj kućni broj. Mislin da se javio tvoj stari.

Tražio je moj broj na informacijama? Zapamtio je moje prezime i moje selo. Svaka čast.

Koja sam ja glupača.

-Bila sam kod prijateljice.

-Baš san bia sritan kad san pročita da dolaziš u Zagreb. Jedva čekan da te vidin Veronika.

Istog trena nestalo je ono raspoloženje koje je obilježilo prošlu noć i današnji dan. Zamislite, jedna rečenica sve promijeni. Dvije, ustvari.

-Ozbiljno?

-Da, naravno. Kad dolaziš?

-Poslijepodne vlakom.

-Super, onda se vidimo navečer. Još ćemo se čuti.

-Može, Bog.

-Bog Veronika.

Mislim da vam ne moram ni govoriti kako sam bila sretna. Odmah sam zvala sve redom da im ispričam.

-Opet je došlo do promjene plana - rekao je Fićo čim sam se javila.

-Otkud znaš?

-Čujem ti po glasu. Šta je sad bilo? Nazvao te?

-Je, idem u Zagreb.

-Odlično, ajd Bog.