NE MOGU VJEROVATI /45/

-Reka san ti zašto.

-Dobro, nećemo više o tome.

-Da san zna da će ovako bit, ne bi dolazia.

-Žao mi je.

A šta je mislio da ću se jednostavno ušuljati u njegovu sobu i šutjeti.

-I šta ćemo sad?

-Prespavat ćemo, ujutro ćemo sigurno biti vedriji. Doći ću po tebe i kad te dovedem u selo, ponašati ćemo se kao pravi prijatelji.

-Ipak me vodiš u selo?

-Objesili bi me da te ne dovedem. Moram.

Sjedili smo i pokušavali pričati o nekakvim običnim stvarima, ali sve je to bilo nekako na silu, reda radi.

-Idemo se malo provozati. Može?

-Može.

Vozili smo se kroz Vinkovce. Objašnjavala sam mu gdje se što nalazi.

-Ovdje je bila moja srednja škola, a ovdje kafić u kojem smo provodili isto toliko vremena koliko i u školi. Gospođo, ovo je pješački, a ne korzo! - "pričala" sam ženi koju sam čekala da prijeđe pješački - Pogledaj ti nju.

Marin se smijao,

-Možda žena ne može brže.

-Onda nek' ne hoda po cesti.

-Luda si - rekao je kroz smijeh.

Prešli smo Bosut i odvezli se do stadiona.

-Je l' grad bia jako oštećen u ratu?

-Je, dosta. Ali ljudi su to nekako brzo poslije popravili.

-Kolko je Vukovar daleko?

-Blizu je. Hoćeš da idemo sutra ujutro tamo na kavu?

-Ako ti nije teško, volia bi. Bia sam sa ekipom dva puta, ali sve nešto na brzinu.

-Znaš da mi nije teško.

-Baš si srce.

-Znam.

Nasmijali smo se poslije dugo vremena.

Odvezla sam ga pred hotel. Opet smo šutjeli. Odjednom mi se približio, okrenuo mi lice prema sebi i poljubio me. Nisam se ni pokušala oduprijeti. Toliko o mojoj dosljednosti. Stvarno sam jadna. Odjednom se i odmaknuo.

-Oprosti - rekao je ozbiljno.

Samo sam šutjela i gledala ispred sebe.

-Kad ćeš doći ujutro po mene?

-Može u osam?

-Može. Laku noć.

-Laku noć.

Izišao j, još jednom mi mahnuo i ušao u hotel. Vozila sam se kući i razmišljala o to poljupcu. Kako sam glupa, Pravim se pametna, a on to sve sruši jednim poljupcem. Izdržat ću još sutra, a onda više nitko od mene neće praviti budalu. Dopustila sam mu to već nekoliko puta, više ne.

Svratila sam u kafić. Fićo je sjedio s dečkima.

-I, di je?

-Sutra će doći.

-Je l' on zna šta ga ovdje čeka?

-Ne zna , naravno. Da zna, sigurno ne bi došao.

-Ja uvježbavam zbor, izvodimo himnu kad stigne.

-Daj, budalo.

-A u ime mjesne zajednice drug Marko će održati pozdravni govor.

-Ti Fićo nisi normalan.

Cijelo je društvo umiralo od smijeha.

-Jesi ti Niko angažirala KUD, ono da se spreme u nošnje, da mu nešto otplešu.

-Meni je najvažnije da se ti lijepo spremiš, mislim, uopće ne sumnjam u to.

Ana i Maja su me čekale.

-Šta sad ne valja? - naravno da je Ana odmah skužila.

-Ma ne znam što bih vam rekla. Ništa ne valja. Pokušali smo razjasniti neke stvari, ali nismo uspjeli, Ustvari, on uopće nema volje za to. Njemu je ovako dobro. Ja sam rekla da ja tako ne želim živjeti.

-A šta on?

-Ništa, svejedno mu je.

-Ne mogu vjerovati - rekla je Maja.

-Vjeruj. Nije se potrudio dokazati suprotno.

-Hoće doći sutra?

-Hoće. Šta misliš šta bi bilo da ne dođe, Ubio bi me neko. Rekla sam mu da ćemo se ponašati kao prijatelji. Što ustvari i jesmo.

-Čuj prijatelji, daj Nika, prestani - rekla je Maja.

-Ma znam, ali sutra ćemo izdržati. Vodim ga ujutro u Vukovar na kavu i onda dolazimo. Mogli bi nas vi ovdje čekati. Ja vam javim kad budemo dolazili.

Legla sam u krevet, ali nikako nisam mogla zaspati. Opet sam pritisnula REW u memoriji i cijeli film vratila na početak. Sjetila sam se Splita, našeg prvog susreta, pa drugog, pa trećeg. A onda Zagreba. Bože, stvarno nam je prekrasno kad smo zajedno. I sad nakon svega; NIŠTA.

O, Bože zašto se to baš meni moralo dogoditi. Maja je stručnjak za takve stvari.

Svjetlo izvana obasjavalo je poster na zidu. Gledala sam u njega i protiv svoje volje počela plakati.

Znate li vi možda još nekoga 'ko toliko kuka?

Probudila sam se u sedam. Nisam imala volje ni za što, ali nisam sad mogla sve otkazati. Kad sam se pogledala u ogledalo, skoro sam pala u nesvijest. Na sred desnog obraza izbila mi je ogromna bubuljica. Jesam vam rekla. Uvijek kad ne treba. Ako je sad budem dirala, bit će još gore. Stavila sam korektor i puder, ali opet se vidjela. Ajme, užas.

-Pogledaj! - rekla sam mami kad sam izišla.

-Šta? - gledala je zbunjeno u mene.

-Kako šta, pa ovo na licu.

-Šta na licu?

Pokazala sam prstom užas na obrazu.

Ništa se ne vidi.

-Ništa se ne vidi? Pa šta ti onda vidiš, ako to ne vidiš.

Spremila sam se na brzinu i odmah krenula. Mama mi je nešto govorila.

-Dobro, dobro.

Nisam registrirala. Valjda nije važno. Vozeći se prema gradu razmišljala sam samo o tome kako bih voljela da se mogu ponašati normalno, da mogu zaboraviti sve što je bilo i provasti lijepi dan s prijateljem. Vrijeme je bilo prekrasno. Da je bar sve kao vrijeme. Došla sam pred hotel par minuta prije osam. Marin je stajao vani. U svijtelim trapericama i bijeloj uskoj majici.

Ne moram vam ni reći da je izgledao pre-kra-sno.

-Dobro jutro - rekao je dok je sjedao u auto.

-Dobro jutro.

-Jesi se naspavala?

Samo da znaš, pomislila sam.

-Jesam. A ti?

-Pa tako i nisam baš nešto.

-Šta je, ne odgovara ti slavonska klima?

-Ma ne to, ne odgovara mi nešto drugo.

Prešutjela sam.