NE MOGU VJEROVATI /40/

Mama me po običaju probudila.

-Šta je bilo? Pričaj mi sad kad smo same.

-Mama, stvarno ništa. Nema ništa od toga.

Ukratko sam joj ispričala. Naravno hotel i sobu nisam ni spomenula.

-Ma šta ti znaš sa dvadeset i dvije godine, nemaš ti pojma o životu.

-Koliko ja znam ti si u mojim godinama već imala dvoje djece.

-Pa zato ti i govorim. Iz iskustva ti govorim.

-Ej, ne da mi se više o tome, daj mi kave.

Ispričala sam sve još jednom Branki i Ani. Ni one se nisu slagale s mojim postupcima. Nisam ni ja, ma nemam više pojma šta radim. Cijeli dan sam čekala da me nazove. Po cijeli dan nisam ispuštala mobitel iz ruke, ali ništa. Nekoliko sam puta pokušala ja njega nazvati ali sam se bojala njegove reakcije i odustala. Pokušala bih zaboraviti, ali kako kad ga svaki dan spominju na TV-u, u svakim novinama. A moji u kući to sve čitaju, prepričavaju, zovu me da gledam. I sve je bilo dobro dok jedan dan nisu svi ušutjeli.

-Konačno ste prestali. Otkud to odjednom?

-Šta? - pitala je naivno mama.

-Šta danas nisu ništa rekli o Buliću? Ni na radiju mama?

-Nisam slušala.

Blaž je samo protrčao kroz kuću, nije me ni pogledao. Nisam ih htjela ništa pitati, ali znala sam da je nešto bilo.

-Isuse, da mu se nije što dogodilo. Mama?

-Ma šta ti je, nije.

Otišla sam na kavu s Brankom i Majom. Maja i ja smo se dogovarale oko odlaska u Osijek, morale smo na faks. I Branka mi je djelovala nekako suzdržano.

-Molim te reci, skužila sam da nešto znate.

Ustala se i donijela dnevne novine sa susjednog stola.

-Evo ti, pročitaj.

Negdje na sredini bila je reportaža s otvorenja nekog bara u Splitu. Na jednoj slici bio je Marin u zagrljaju s gospođicom svestranom. Ispod je pisalo: Marin Bučić i Andrea Ban, nogometaš i manekenka u sretnoj vezi. Spustila sam novine. Maja ih je uzela, ona valjda jedina u selu osim mene nije znala za to.

-U sretnoj vezi - rekla sam.

-Ma daj, znaš da novine uvijek nešto slažu, njima je samo važno da bude zanimljivo.

-Daj Branka, molim te prestani. Pa ne morate vi uvijek mene tješiti, tražiti izgovore.

-Sama si kriva - rekla je Maja - nitko drugi. Pa neće on svaki dan klečati na koljenima i tebe moliti.

-U pravu si, samo prestani.

-Žao mi je Nika - rekla je Branka - znam da ti je teško.

-Je.

Osjećala sam nekakvu tupu bol u grudima.

-Nadam se da ćete sad prestati - rekla sam svojima čim sam ušla u kuću.

Svi su šutjeli. Samo sam produžila u svoju sobu. Kako se ja jadno osjećam. Nije mi jasno kako sam si to dopustila. Mislim to, da se zaljubim do ušiju i ne primijetim da me laže i iskorištava.

Kako ga je ona osvojila? Baš me zanima. Vjerojatno već u startu ima prednost. Hoda crvenim tepisima, nosi odjeću s potpisom najpoznatijih kreatora, druži se s najpoznatijim osoobama javnog života... Ma ne vjerujem da je to moglo očarati Marina. Unatoč svemu, sigurna sam da on nije takav. Onda ipak mora imati nešto više od toga. A to me ustvari najviše boljelo. Inače bih se mogla tješiti s tim kako je lijepa, ali glupa.

Konačno sam se natjerala da počnem učiti. Ali misli su mi odlutale na crveni tepih. A na njemu hodamo Marin i ja držeći se za ruke. Idemo sigurno na neku svečanu dodjelu. Možda nagrade za najboljeg sportaša, On u svečanom tamnom odijelu. A ja? U crnoj dugačkoj haljini. Ne, ne, ne. To bi bilo malo preozbiljno. Bijeloj, kratkoj možda? Da, onako u stilu 60-tih. S bijelom trakom u kosi i prekrasnim visokim sandalama, Marin je ponosan na mene, Sretni, zaljubljeni sigurnim korakom ulazimo kroz velika vrata po zasluženu nagradu.

Zazvonio mi je mobitel. Fićo. Glupan. Kako može prekinuti tako važan događaj iz društvenog života.

-Ej di si, nemoj mi reći da si i ti vidio novine i da me zato zoveš?

-Šta si opet u novinama?

-Ma ne ja, ma zaboravi. Šta ima?

-Ništa, sve uobičajeno. Počeo sam učiti.

-I ja isto. Moram prijaviti ispit sljedeći tjedan.

-Ej, pa ne treba pretjerivati, polako. Je l' gledaš nogomet?

-Ne gledam.

-Nisi ništa riješila?

-Nisam. Danas je u novinama zagrljen sa svojom djevojkom.

-Šta stvarno? Nisam vidio.

-Dok se ti ustaneš sve se dnevne novine pročitaju.

-Ne mora to ništa značiti. Bio je i s tobom u novinama zagrljen.

-Drugo je to, to svi znaju. I sad ti svi ovdje mene sažaljevaju. Užas jedan, idem sutra u Osijek, jedva čekam da se maknem. Nadam se da će zaboraviti dok se ja vratim.

-Nazovi čovjeka i pitaj ga.

-Šta? Kako ti je djevojka? Daj molim te, ne pada mi na pamet niti imam pravo na to.

-Samo malo da razmislim šta bi mogli.

-E, morat ćeš početi pratiti sapunice, ovaj moj slučaj nikako se ne uklapa u tvoje detektivske priče.