NE MOGU VJEROVATI /54/

-Onda kad smo se vidjeli u Zagrebu.

Govorio je to tako hladno kao da se radi o nečem nevažnom, a meni je to trenutno bilo najvažnije na svijetu. Znao je to, zato je mi je to i radio.

-Lijepo sam ti rekla da mi ispričaš sve u detalje, ne sjećam se da si išta tako spomenuo, stvarno si odvratan.

-Obećao sam mu da ti ništa neću reći.

-Šta je rekao, pričaj sve ili ću te stvarno ubiti.

-Pa ništa, pitao me za tebe, kako si, šta radiš - odugovlačio je Fićo.

-To sam čula prije, 'ajde, 'ajde dalje.

-Pitao me imaš li dečka. Ja sam rekao da si imala na moru.

-Šta? Budalo jedna!

-Ma šalim se, prešutio sam to.

-Nisi ti ništa prešutio, nije mi to bio dečko. Dalje.

-Pitao me spominješ li njega ikad i šta ja, kao stručnjak u ljubavnim vezama mislim, da li ti njega još voliš.

-Ej Fićo, daj ne seri.

-Jesi se ti ispovijedila sad pred Božić? Mislim kako se to izražavaš?

-Daj molim te, ispričaj mi sve.

-Ozbiljno ti kažem, pitao me onako uz osmijeh, kao usput je l' ga ikad spomeneš. Ja sam skužio da je to ustvari njega najviše zanimalo, ali ga je bilo neugodno pitati. Onda sam se sažalio i rekao sam mu da ga možda ne spominješ kao prije, ali da ja znam da se ništa nije promijenilo.

Vidiš kako sam ja to lijepo sročio. Da me Višnja čula, bila bi ponosna na mene.

-I šta je on onda rekao? - bila sam nestrpljiva.

-Ništa, nasmiješio se sretno. Pitao sam ga zašto te ne nazove. Rekao je da stalno razmišlja o tome, ali ne zna kako bi ti reagirala. Onda je rekao da ti mora bar poslati poruku za Božić, pa će vidjeti kako ćeš ti reagirati i ništa više. I da, zamolio me da ti ništa ne govorim.

I ništa više! Ništa!

-Dobro, zadovoljna sam. Jako.

Ostali smo u kafiću skoro do jutra.

Božić je prošao super. Svi su primijetili da sam ja posebno sretna. Nisam im htjela otkriti zašto.

-Šta sad odjednom ne smijem biti raspoložena?

Cijeli sam dan ipak mislila da će me Marin nazvati. Nije. Nisam bila previše razočarana jer još uvijek me sretnom držala ona poruka i Fićina priča. Uvjerila sam samu sebe kako je svima sad velika gužva, pa kad se sve opet smiri, sigurno će nazvati. Stalno sam razmišljala o tome što je Fićo ispričao. Nije me zaboravio, nije se naljutio. Možda mu ona ipak nije djevojka. Znam da vam sigurno idem na živce sa svojom srećom. Ali jeste li vi ikad bili zaljubljeni? Ako jeste, onda me morate razumjeti.

Probudila sam se rano. Danas je drugi dan Božića, ali i zbog još dvije stvari za mene važan dan.

Prva je to što moj brat Ivan slavi imendan i uvijek bude dobra fešta. a drugi je to što se navečer igra nekakva humanitarna malonogometna utakmica u kojoj sudjeluju sve poznate osobe, a među njima naravno, pogađate tko. Prijepodne je prošlo brzo, uglavnom u pripremi fešte. Gosti su došli rano poslijepodne.

-Nika, šta je s tobom i Marinom? - pitala je jedna kuma pred svima.

-Ništa, zašto?

-Ma ništa, super ste mi izgledali zajedno, a sad nisam dugo čula da ga netko spominje.

-Ma pusti ti nju, uvijek nešto izmišlja - počela je mama- da ti vidiš kako je to drag dečko.

-Daj mama. prestani.

-Ne, ne, mama ima pravo - javio se tata.

- Nek se i vas dvoje u nečemu slažete - zezao je Blaž.

Pred večer smo s društvom otišli u kafić i nastavili feštati i naravno gledati utakmicu. Ma nije nikome bila važna utakmice. Svi su je gledali zbog Marina. Ustvari zbog mene. I tako je napokon počela utakmica. Našla sam najbolje mjesto za gledanje TV-a. Ignorirala sam sve šale na moj račun, a večeras su svi imali nekakvu posebnu inspiraciju za to. Nije mi bilo važno ništa osim toga da vidim Marina. Nije bio u prvoj postavi igrača.

-Šta on kao najbolji igrač u državi, a rezerva. - primijetio je Fićo.

-Izgleda da on ne igra ako nema love - nastavio je Blaž.

-Ha, ha, ha, jako ste duhoviti.

I napokon je na teren ušao Marin. Odmah nakon par minuta zabio je gol.

-Nika, jesi ponosna? - pitao me Nikola.

-Naravno. Jeste ljubomorni?

Ponosna, stvarno bi se moglo reći da sam ponosna. Ono, kad pomislim, cijela zemlja gleda u njega, voli njega, a on voli samo mene. Mislim Nadam se.

I dalje su me zezali, ja sam istom mjerom uzvraćala. Umirali smo od smijeha. A onda se odjednom dogodilo nešto strašno. Marin je skočio da bi udario glavom loptu. U tom trenutku jedan se igrač okliznuo i pao odmah pored njega. Marin je umjesto da skoči na parket, jednom nogom zapeo za tog igrača i užasno nezgodno pao preko njega na leđa i točno se vidjelo da je glavom jako udario u pod. Svi su se sletjeli oko njega, a on se nije ustajao.

-Isuse, Bože - samo sam to uspjela reći, ostali su svi šutjeli.

-Ajme, šta mu je?

-Ma nije sigurno ništa - tješio me Goran - ustat će, vidjet ćeš.

Minute su prolazile, oko njega je bilo puno ljudi, ali on se nije ustajao. Nikad u životu nisam osjetila takav užasan strah. To iščekivanje i neizvjesnost bili su prestrašni. Kroz glavu su mi prolazile svakakve ružne misli. Bože, pomozi mu, ne daj da mu se nešto dogodi. Umrijet ću ako mu se nešto dogodi. Na parket su utrčala dva čovjeka s nosilima. Svi su se odmaknuli. Jasno se vidjelo da Marin nije bio pri svijesti.