-Žaj mi je.
-I meni - rekla sam,
-Je l' možemo bar bit prijatelji?
E ovo nisam očekivala, kakvi sad prijatelji. Dobro me nije pitao da mu budem kuma na vjenčanju.
-Naravno.
A što sad da mu kažem.
-Onda bi te nešta pita. Mogu?
-Možeš. Šta?
-Je l' primaš prijatelja na kavu?
-Molim? - ništa mi nije bilo jasno.
-Pa sićaš se da si mi rekla da ću valjda jednom doći kod tebe u selo. Dolazimo prekosutra u Vinkovce.
Pravila sam se da ne znam ništa, ne mogu mu otkriti da pratim svaki njegov korak.
-Ja ne igran, nego bi doša kod tebe, ako me primaš.
Isuse, Bože.
-Naravno da te primam, zar si sumnjao - nisam ni malo razmišljala, a trebala sam - Kad stižete?
-Ne znam točno, javit ću ti.
-Dobro, dogovoreno.
-Dobro prijateljice.
Ton mu je sad bio puno vedriji, a ovo prijateljice je posebno naglasio. Potpuno je jasno bilo i meni i njemu da od našeg prijateljstva ne može biti ništa. Pomiješalo se tu puno drugih osjećaja. Ali važno je sad bilo samo da će on doći, da ću ga vidjeti, pa makar kao prijatelja.
-Izgledaš ko da si dobila na lotu - rekla mi je mama.
-Skoro da je tako.
-Šta je bilo?
-Pitao me Marin Bulić je l' može doći kod nas na kavu.
-Isuse, Bože! Stvarno? Šta si mu rekla?
-Da ne može.
-Ma daj. Otkud to da dolazi?
-Igraju u Vinkovcima, ustvari on ne igra, on će doći kod nas.
Svi ukućani su s oduševljenjem primili vijest o dolasku gosta. Ubrzo se vijest proširila selom.
Svi su bili uzbuđeni što velika zvijezda dolazi. Nazvao me Fićo.
-Ako je istina, stižem i ja. Ne smijem to propustiti.
-Ne mogu vjerovati. 'Ko ti je rekao?
-Maja.
-Naravno.
Zadnjih par dana sam se malo smirila. Nekako sam počela manje razmišlajti o njemu. I evo me sad. Sad sam opet na početku. Kao kad u videoigrici izgubiš život i vraćaš se na start kako bi ponovno pokušao prijeći sve prepreke. Nema mi druge. Startam ponovo. Nadam se da ću ovaj put uspjeti doći dalje i skupiti puno više bodova.
Bila sam tako sretna, uzbuđena i uplašena. Marin me nazvao sutradan da stižu prekosutra navečer u Vinkovce. Rekao mi je gdje odsjedaju i dogovorili smo se da ću doći tamo.
Svi u selu su pričali o tome. Marin je bio glavna tema svih razgovora. iz nogometnog kluba su me pitali da li bi on htio bar malo biti na utakmici u subotu. Obećala sam da ću ga dovesti.
Mama je stalno ispitivala što bi mogla kuhati,
-Znaš da je to meni tako svejedno.
To njeno biranje jela me zamaralo. Stalno je kukala kako je uvijek u kuhinji, kako joj je dosta svega. A ustvari je uživala u tome.
-Uzmi bilježnicu i izaberi kolač - zapovijedila je mama.
Bila je tako ponosna na svoju bilježnicu s receptima. Neke je čak i sama sastavila. Počela sam listati. Išleri, Markiza, Banana kolač, Slavica, Kolač s višnjama, Pita od maka, Kolač od metra, Tirolske štruce, Juliška, Švarcvald torta, Japanski vjetar...
-Joj mama, nemam pojma. Pravi koji god hoćeš. Meni je svejedno.
-Najlakše je tako. Šta bi tek da ga moraš praviti?
-Dobro.
Opet sam počela listati. Znam ja kakav bi recept meni trebao:
8 toplih zagrljaja, 6 nježnih dodira, 10 dugih poljubaca izmiksati i dodati puno osjećaja.
Fil: nježnost i radost prokuhati i dodati veliki osmijeh.
Kad se ohladi, dodati povjerenje i sve posuti s puno iskrenosti.
-Čuješ ti mene?
-Evo čupavce - uzviknula sam.
-Ma daj, to je preobično - razočarala se mama.
-Doboš torta.
-Može!
Hvala Bogu.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.