Tata ga je planirao voditi po svojim poljima, braća u svoje društvo. Župnik me pitao hoću li ga dovesti na misu. Svi su imali nekakve planove, osim mene. Ja nisam znala što ću. Kako ću glumiti prijatelja osobi s kojom sam spavala prije dvadesetak dana, čovjeku u kojeg sam zaljubljena, kojeg obožavam. Stalno sam se prisjećala kako smo uživali zajedno u Zagrebu, kako smo se voljeli. Pitala sam se sjeća li se on toga, je li mu značilo isto što i meni. Osjećala sam da je. Koliko mu značim pokazuje i to što dolazi kod mene. A onda opet, kad se sjetim onog u onom kafiću, smuči mi se. Gdje mu je gospođica Andrea? Možda će i ona doći s njim. Što sad on ustvari hoće od mene? Pa ne možemo ni tako. Kad mu se ukaže prilika biti sa mnom, to iskoristi, a što se događa prije i poslije toga, to nije važno, to se ne spominje. E ja više neću tako.
Volim ga i previše, ali ako ne možemo razjasniti neke stvari, onda ćemo morati biti samo prijatelji.
Ili ništa.
Bolje ništa.
Svečano prisežem sad pred vama: neću promijeniti mišljenje kad ga vidim!
Marin me nazvao oko sedam. Rekao je da su upravo stigli u hotel. Dogovorili smo se da ću doći po njega u osam.
-Ja sam ti natočio gorivo - rekao mi je Ivan.
-Molim!? - nisam mogla vjerovati.
Uvijek se moram s njima natezati za auto, sad mi je odjednom i gorivo natočio. Kako taj čovjek pozitivno djeluje na moju okolinu. Moram to iskoristiti dok traje.
Na brzinu sam se spremila i krenula. Na brzinu, ali sam dva dana prije birala što ću obući.
Htjela sam izgledati dobro, a opet ne pretjerati. Nisam htjela da pomisli da sam se posebno za njega uređivala. Šminka? Diskretno. Puder, maskara, rumenilo i malo sjajila na usne.
Nazvala me Branka:
-Hoćete doći ovdje večeras?
-Ne znam, mislim da ćemo ostati gradu. Sutra ćemo doći.
-Dobro, javi ako se predomisliš.
-O.K. Ćao.
Kako sam se približavala gradu, srce mi je jače lupalo. Bojala sam se susreta s njim. Ustvari, bojala sam se sebe, svoje reakcije. Parkirala sam pred hotel, duboko uzdahnula i čekala.
Isuse, evo ga.
Što sam ja ono vama obećala?
Znam, znam, neću pokleknuti.
Nije me vidio. Izišla sam iz auta. Leptirići su počeli svoj ples u mom želucu, a lijepo sam ih zamolila da ostanu mirni.
-Dobro došao u Slavoniju - rekla sam dok sam mu se približavala.
-Fala.
Pružili smo si ruke i gledali se u oči nekoliko trenutaka. Nisam mu se htjela približiti. Odupirala sam se, ali nešto kao magnet me vuklo prema njemu. Koljena su mi klecala, a srce skoro eksplodiralo. U zadnji tren sam izbjegla poljubac i samo naslonila glavu na njegovo rame. Zagrlio me čvrsto. Kako je to dobar osjećaj.
-Isuse, kako si mi falila - šapnuo je.
Poljubio me u kosu. Uživala sam, ali sam skužila da opet krećemo u krivom smjeru. Morala sam to prekinuti. Evo još samo malo. Ajme, nemam snage. Tako je dobro. Tri, četiri, sad. Odmaknula sam se. Jedva.
-Oprosti, ne možemo se praviti da je sve u redu. Zar nismo rekli da ćemo biti prijatelji?
-Veronika, molin te - mislio je reći, daj šta pričaš gluposti.
U tom trenutku naišao je neki čovjek.
-Ej, Marine.
-Veronika, ovo je naš doktor, Doktore, ovo je moja prijateljica Veronika.
-Drago mi je - pružila sam ruku.
-I ja se idem naći s jednim prijateljem - rekao je doktor.
-E pa prijatelju, gdje ćemo?
-Veronika...
-Daj nećemo tu stajati, idemo negdje sjesti.
Sjeli smo u auto.
-Di me voziš? Kod sebe u selo?
-Mislila sam da večeras ostanemo u gradu. Vodim te na večeru, želim u miru razgovarati. Sutra ćemo kod mene. Tamo nećemo imati mira.
-Zašto?
-Nemaš ti pojma u šta si se uvalio. Samo što nisu objesili transparent dobrodošlice.
-Ma da, Ti to ozbiljno?
-Ja ti kažem. Ti si zadnjih dana glavna tema u selu. Znaš ti koji je to događaj za njih.
-Za tebe nije?
-Ne znam što bih rekla.
-Nije ti drago da me vidiš?
-Naravno da je. Idiot! - viknula sam kad je jedan auto skrenuo iz sporedne naglo pred mene.
Počeo se smijati.
-Uvik tako glasno reagiraš?
-Da, po tome sam poznata, ne mogu si pomoći.
Došli smo u restoran i sjeli u jedan kut. Kad je koobar otišao upitao me ponovo.
-Nije ti drago da me vidiš?
-Rekla sam ti da je. Ja se ne mogu praviti da je sve super.
-Ma ne pravin se ja ništa. Znan, puno toga triba razjansit, ali nisan moga glumit da nisan sritan šta te vidin.
-Drago mi je što se slažemo da puno stvari treba razjasniti.
Bili smo ozbiljni oboje. Ni meni ni njemu nije odgovarala ovakva atmosfera, ali nam je bilo jasno da jednom moramo i ozbiljno razgovarati.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.