NE MOGU VJEROVATI /55/

-Majko moja šta mu je? - počela sam plakati.

Svi oko mene bili su ozbiljni i zabrinuti.

-Nemoj plakati - Branka je sjela kraj mene.

Marina su odnijeli na nosilima, bez svijesti. Kako je to strašno bilo gledati. Svi su izgledali prestravljeni. Komentator je rekao kako će čim dobije bilo kakve informacije o stanju Marina Bulića odmah obavijestiti gledatelje.

-Sigurno je trenutna nesvjestica, jak je udarac bio, bit će to sve O.K. - rekao je Ivan.

-Ja ću poludjeti, ne mogu čekati.

-Možeš li koga nazvati? - pitala je Višnja.

-Znaš da ne mogu.

Još jednom sam se sjetila da sam nitko i ništa u njegovom životu. Ali to sad nije bilo ni malo važno. Važno je samo da on bude dobro. Ništa više.

-Upravo smo dobili informaciju - javio se komentator - da je Marin Bulić prevezen u Traumatološku kliniku, ali nikakve druge informacije još nemamo. Nadamo se da će sve biti u redu.

-Vozi me - pogledala sam u Ivana.

-Daj Nika, ne vrijedi.

-Ivane, vozi me u Zagreb, poludjet ću.

-Ali šta ti možeš napraviti, sigurno ne možeš ni blizu bolnice.

-Nije važno, ja ovdje ne mogu sjediti. ako ti nećeš, ja ću sama sjesti u auto.

-Nemoj misliti da mi je teško, ali...

-Sjedite u auto i odvezite je! - viknula je Branka - nek idu Nikola i Goran s tobom.

-Ja ću vam dati ključ od stana, pa možete tamo prespavati - rekla je Višnja.

-Blaž, ti budi tu - rekao mu je Ivan - starcima ništa ne javljaj dok ne dođemo tamo - Idemo.

Ustali smo se Nikola, Ivan i ja.

-Idem i ja - rekao je Fićo - ne može Nika na put bez mene.

Društvo nas je ispratilo, krenuli smo. Skupila sam se na zadnjem sjedalu i drhtala od straha. Nisam mogla ništa govoriti. Nisam znala kamo idem i zašto idem, jednostavno sam morala ići. Dečki su m putom pokušavali ohrabriti i oraspoložiti, ali nisu uspjeli. Osjećala sam nekakvu vrstu krivnje. Kako sam ga mogla pustiti da ode kad ga volim? Na radiju smo tražili nove informacije, ali ništa novo se još nije znalo.

Poslije dva i pol sata vožnje stigli smo pred bolnicu.

-I šta sad? - pitao je Nikola.

-Idemo pitati - rekao je Ivan.

Na ulazu je bio portir ili već što mu je bila uloga.

-Recite molim vas, znate li kako je Marin Bulić i može li se kod njega?

-Ne znam kako je, kad su ga dovezli nije bio pri svijesti. Ali dalje ne možete, već je puno ljudi dolazilo. Samo su pustili neku rodbinu i neke iz nogometa.

-Ajme šta ćemo sada? - pitala sam,

-Bojim se Nika da ne možemo više ništa. Bolje da idemo u stan kod Višnje, pa ako bude kakvih novosti, ako budemo saznali da možemo ući, vratit ćemo se. - rekao mi je Ivan.

-Ja ne idem nikamo, vi idite.

-Daj Nika, nemoj tu praviti scene, idemo pa ćemo poslije doći.

Puno ljudi se skupilo u predvorju na ulazu.

-Vidiš, oni su svi zbog njega tu, i ja ću biti.

-Ajde sjest ćemo malo tu i pričekati - rekao je Nikola.

Gledala sam sve te ljude, šta njima Marin znači. Novinari samo čekaju da mogu što prije prenijeti vijest, njima Marin osobno sigurno puno ne znači. Ovim ljudima koji rade u bolnici on je još samo jedan pacijent, njihova svakodnevica. Neki ljudi iz nogometa su tu, njima je bitan igrač, nogometaš. Da su mu roditelji ili rodbina tu, ne bi stajali ovdje. Dakle, meni je ovdje Marin najviše značio. Samo Marin, nikakav nogometaš, nikakva medijska zvijezda.

Bože, samo da bude dobro.

-Hoće li itko išta reći? - upitala sam očajno.

-Morat će - rekao je Ivan - ne mogu pustiti sve ove ljude da cijelu noć tu stoje.

-Sigurno ima neku tešku operaciju, dok nitko ništa ne govori - nastavila sam.

-Ma daj Nika - tješio me Nikola - uopće ne mora značiti. Strpi se još malo, ako nitko ništa ne bude govorio, ići ćemo pitati.

Sjedili smo i uglavnom šutjeli. Meni su kroz glavu prolazile slike lijepih trenutaka provedeni s Marinom. Kako sam mogla biti tako glupa i sve to odbaciti. Ako mu se nešto desi, nikad si neću oprostiti. Nikad.

Odjednom su svi ustali i krenuli prema jednom dijelu hola. I mi smo krenuli brzo za njima.

Na stepenicma je stajao liječnim. Svi su se utišali.

-Dobro večer. Svi pregledi su obavljeni, pa vas konačno možemo obavijestiti o stanju Marina Bulića. Na sreću, on je sasvim dobro. Pri svijesti je. Sve pretrage su obavljene i sve je u redu. Radilo se o jakom udarcu u glavu koji je izazvao jak potres mozga, ali na sreću bez posljedica. Sad mu je potreban samo dobar odmor i mir. Molimo vas sada da napustite našu zgradu. Hvala.

Bože, hvala ti. Tako sam sretna. Krenule su mi suze, od radosti i olakšanja.

-Nemoj sad opet plakati - počeo je Fićo.

-Dosadan si - naravno da sam plakala.

-Ma znao sam da njemu nije ništa.

Sjeli smo još malo dok se gužva ne raziđe.

-Joj, znate kako mi je laknulo - govorila sam Ivanu i Nikoli.

-I meni je - priznao je Ivan - nisam htio pred tobom govoriti, ali baš sam se uplašio.

-Izgledao mi je užasno na onim nosilima - potvrdio je Nikola.

-Sutra ćemo ga nazvati - rekao je Ivan - idemo sada.

-Di je Fićo? - upitao me Nikola.

-Nemam pojma.

Stajali smo par minuta, ali Fićo nije dolazio.