NE MOGU VJEROVATI /57/

-Ma da! Ti to ozbiljno?

-Ako časna laže, lažem i ja.

-Nadam se da časna ne laže.

Osjećala sam se tako ponosno.

-Možda je on imao noćne more - rekao je Ivan.

-Ha, ha, kako duhovitog brata imam.

-Ne mogu vjerovati - razmišljala sam naglas.

-Ni ja - rekao je Fićo.

-Znači da me stvarno nije zaboravio. Ne mogu vjerovati.

-Ima li za sve mjesta kod Višnje? - upitao je Ivan.

-Ma ima, snaći ćemo se - odgovorio je Fićo.

-Ne mogu vjerovati - ja sam još uvijek razmišljala o Marinu.

-Mogli smo i kod tebe Fićo - rekao mu je Nikola.

-Ako ste spremni prvo sve pospremiti i napraviti mjesta.

-Ej...-htjela sam im nešto reći.

-Ne možeš vjerovati! - prekinuli su me glasno u glas.

-Uopće nisam to mislila reći. Kreteni.

-Šta si mislila reći? - pitao me Ivan.

-E sad baš neću.

Kad smo došli u stan nazvala sam Branku i Blaža i sve im ispričala.

-Nika, mi smo tebe dovezli, sad bi ti nama trebala napraviti večeru.

-Od čega? Nema ni kruha.

-Znam je di se u ovo doba može kupiti dobro jelo - javio se Fićo.

-Vi jedite, ja idem spavati. Dosta mi je svega za danas.

-Veronika, Veronika- rugao mi se Fićo imitirajući Marina.

-Stvarno ste kreteni.

Legla sam i razmišljala o svemu. O, Bože, hvala ti što si ga spasio. Hvala ti što sam ga vidjela.

Oprostite, ali ne mogu vjerovati...

Kad smo se svi probudili, mislim Fićo se ne bi nikad sam probudio, skuhala sam kavu.

-Hoćeš ti u bolnicu, Veronika? - pitao je Nikola.

-Ma ne - odgovorila sam ozbiljno i tužno.

-Zašto? Nemoj kad dođemo kući da tebi padne na pamet - rekao je Ivan.

-Ne, neću - bila sam odlučna.

Ono sinoć se dogodilo spontano, nisam stigla ni o čemu razmišljati. Sad je već drukčije. Ne znam kako bi se ponašala, o čemu bi uopće s njim pričala. Ne vjerujem da bi mogla sakriti da ga volim, a ne bih baš voljela da to primijeti. Onda ako bi opet netko došao, opet bi se osjećala kao višak, kao netko tko tu ne pripada. Grozan je to osjećaj. Mrzim ga.

-Idemo negdje nešto pojesti i kući - rekao je Ivan.

Kad smo krenuli, vratila sam se još jednom pregledati stan, da se uvjerim da smo sve ostavili onako kako smo našli. Kad sam otvorila vrata Višnjine sobe na glavu mi je pala nekakva plišana igračaka.

-To nije bilo za tebe, ali nema veze - smijao se Fićo, a i Ivan i Nikola. - čekaj da namjestim ponovo.

-E nećeš, izlazi - potjerala sam ga.

Kad smo izlazli iz Zagreba osjećala sam se nekako tužno. Napuštala sam Marina. Još jednom. I po tko zna koji put se pitam hoću li ga opet vidjeti i kada, da li da ga nazovem ili da pustim sve i čekam da se dogodi nešto što će nas ponovo spojiti. Na radiju su počele vijesti. Jedna od glavnih tema nila je o Marinu: sinoćnja nesreća našeg najboljeg nogometaša na sreću završila je bez posljedica. Marin Bulić se osjeća dobro i sutra bi trebao napustiti bolnicu.

-Može i na doček - rekao je Ivan.

Isuse, Bože, Nova godina je za tri dana. Izgubila sam se u vremenu. Gdje li će on stvarno čekati Novu i s kim? Možda je Andrea već izabrala toaletu.

Očekivala sam da će me mama napasti kad dođem kući. Već sam i obranu pripremila. Ali nije. Bila je zabrinuta za Marina.

-Nazovi ga - nagovarala me Maja -pa nećeš sad opet prekinuti sve veze.

-Ma neću, čekaj da se čovjek malo oporavi, sigurno ga sad svi napadaju.

-Nisi ti svi, zovi ti njega dok se nisi predomislila, i nemoj nam onda molim te kukati.

-Jesam ja stvarno tako naporna?

-Ma ne, uopće - Maja je prevrnula očima.

-Vidjet ćemo nju kad se zaljubi - rekla je Branka.

-Pa to smo vidjeli već najmanje sto puta - zaključila je Višnja.

-Šta hoćete? Nikad se nisam tako ponašala - branila se Maja.

-E to je zato što se nikad nisi tako zaljubila - rekla sam joj.

-Može biti - potvrdila je.

Onda smo se dogovorili sve o dočeku Nove. Otići ćemo u grad, tamo će biti doček vani.

Pošla sam u krevet dosta rano, oko deset. Bila sam iscrpljena od svih događanja zadnjih par dana, i lijepih i ružnih. Hvala Bogu i oni ružni su lijepo završili. Morala sam zapisati par rečenica. Osjećaji su bili prejaki, morala sam ih podijeliti sa svojom bilježnicom. I onda mi je zazvonio mobitel. Pogodili ste, bio je to Marin.

-Molim - veselo sam se javila.

-Bog Veronika. Di si?

-Bog, evo me već u krevetu, spremna za spavanje. A ti, još si u bolnici?

-Jesan, sutra ujutro idem kući. Ja san mislia da ćeš mi doć danas.

-Znaš šta, nisam voljela smetati, vjerojatno ti je stalno neko bio..

-Je, ali ja san čeka tebe. Još mi nije jasno kako si sinoć došla. došla si samo zbog mene iz Slavonije? - još se čudio.

-Pa naravno. Užasno sam se uplašila.

-To ti nikad neću zaboravit - zvučalo je kao zakletva.

-Ma daj, milim te - sakrila sam zadovoljstvo.

-Kad ćemo se opet vidit? - upitao me.

-Ne znam. Ti bi volio?

-Jako. A ti? - zvučao je sikreno.

-I ja isto - i ja sam bila iskrena.

-Pa zašto onda nismo zajedno? Cilo ovo vrime san mislia na tebe.

Da cijelo vrijeme!? Ne bih baš rekla. Zar i onda dok se fotografirao s voditeljicom?

-I ja na tebe. Ali očito ima puno stvari koje nas sprječavaju da budemo zajedno.

-Ja mislin da nema, mislin da ti to ne želiš dovoljno, inače bi se sve stvari riješile.

-Stvari se ne rješavaju same po sebi, mi ih moramo riješti, mislim ti.

-Šta ja? - iznenađeno je upitao.

Kao da se ja slikam po novinama!

-Znaš ti šta - mislim da nema potrebe objašnjavati.

-Ja te volin Veronika - ignorirao ej moje izjave.

-Koliko? - vidim ja da od ovoga nema ozbiljnog razgovora.

-Najviše na svitu.

Smijali smo se kao mala djeca.

-Ja tebe volim više - rekla sam mu kroz smijeh.